rondanje ili kako je započelo moje jutro na vrelom sarajevskom asfaltu

Ustala sam prije 7h jer sam imala namjeru krenuti s djecom, kada pođu u školu i vrtić, i ja odmah za svojim obavezama, iako sam gospođa šefica/self-uposlenica, pa na posao idem dok odćejfim s kafom, ali neka, jutros ću poraniti da sve završim prije posla.
Naravno, odmah je zaštekalo, pošto djeci jedno milijardu puta moraš reći, pa de, pa hajde, čarapa, majica, zubi, hajde, obuj se, kreni… kažem mužu vozi ih ti i vrati se onda po mene jer moram u Zavod za statistiku na Ilidžu, a hajd se peglaj s autobusima, tramvaji svakako voze samo do Nedžarića, brže će me on odbaciti. Tako i bi. Na netu provjerila radno vrijeme, kaže od 8h, taman.

Idemo lagano, probijamo se kroz prvu gužvu, dolazim na adresu, poljubim vrata jer na njima tako lijepo piše da rade tek od 9h. Drugo nerviranje znači, ali još je lagano, još uzimam zalet, nije me još huja cijelu obuzela, hajde nema veze, nemam baš kad čekati sad do 9h, doći ću sutra, idemo Jovo nanovo, sad ću se još bolje naoružati strpljenjem i vremenom, I can do it! Što je najtužnije od svega, da bih promijenila podatke na bankovnom računu, moram prvo riješiti statistiku, koja je na Ilidži, pa neke izmjene vezano za ID broj, to je u Starom gradu, jelte, pa tek onda u banku, a računam da se na sve čeka po najmanje 7 dana kad predam, a nisam još predala. U međuvremenu ne mogu ništa da plaćam jer banka nije riješena, pa da… Hajlajt svega je da više nisam u suvlasništvu, nego sam samostalna vlasnica… ali evo moje sreće, dok ja sve sama, posao uveliko ispašta.

I tako, vratim se kući, banka mi blizu, rekoh taman onda da i tu nešto završim prije posla, dođem u banku, kaže 10 klijenata u redu prije mene. Joj, znala sam odmah da će to biti uzaludno čekanje, ali hajd kao imam 10 minuta na raspolaganju, pa da im vidim prolazno vrijeme. Jedan. Jedan klijent za 10 minuta. Ustanem, odem, žali Bože vremena, ali odoh na tramvaj, imam fino pola sata da stignem na posao.

Došla na stanicu, taman jedan ide, ali krcat ko šibica, oni ljudi sve jedni u druge ušli, nema teoretske šanse da se naguravam, ne pada mi na pamet, uostalom, da razmjenjujem znoj sa strancima dok se trljamo jedni od druge.
Hajde neka, doći će drugi. Hoće, ali šipak. 10 minuta čekam, ništa. Ni tramvaja ni autobusa. Krenem pješke, rekoh taman dok ja do jedne stanice, možda i nešto naleti… zvjezdan već upekao, logy. Joj, kud ne vozim, psujem u sebi i auto i što sam strašljiva i glupa, a opet kontam, pa šta i da vozim, gdje ću se parkirat u Starom gradu… Ima muž romobil, kontam mogla sam to, on svakako ne koristi, ma ne smijem ni to, kakva sam smotana, završit ću ispod prvog auta. Lakše mi je ovako pješke ili gurati se sa ljudima i nervirati. Pa, zar nije? Biciklo, biciklo je rješenje… ali ljetno rješenje, razmišljam dok hodam, već sam se oznojila u trećem ciklusu dok sam dopeljala do SCCa.
Stižem do SCCa, kad ide tramvaj! Objasa me onako žut ko ovaj zvjezdan što peče, ma rekoh sad ću se i ja ugurat među one ljude, ionako sam se već osafunjala, ne može biti gore nego što jeste. Naravno, tu je život da vam pokaže da uvijek može gore. Vozili smo se jednu stanicu onako ljepljivi i nagurani u miosmradovima kad… tramvaj se ugasi. Neće da krene, upali, ugasi… jok, stoji kako stoji. Tu su mi već živci i huja proradili, već cupkam nogama, nabrajam u sebi, a znate ono kad ste nervozni pa se sve što vam ide na živce pojača i još više dođe do izražaja… tako sam odjednom počela primjećivati ono more ljudi koji se šetaju i niko nigdje ne žuri, samo ja žurim, jeste svi turisti, radite li šta u životu?!
Poredali se na trotoaru u vrstu, ko da stoje u horu i čekaju da im se himna intonira, ne daj Bože malo u stranu, da prođe neko ko nema vremena za modne piste i razgledavanja.

S posla naravno zovu, dokle si, kad ćeš, hoćeš li… opet, dokle si sad… a u meni kipi. Kipi sa čela, ispod pazuha, s leđa, u glavi, hoću da vrisnem ko pretis. Skoro došla, trebaju mi još 2 minute i 16 sekundi do mojih vrata, naletim na Irfana Čengića sa maturantima kako su se raširili duž cijelog prolaza i lupaju bubnjeve i meni po mozgu. Stanem, udahnem, saburam…

Evo me, došla sam, otpuhala i nek me samo neko pita što se nerviram. Još nisam doručkovala.