Djevojka u mojim ustima

Jos uvijek kada podjem djetetu na roditeljski sastanak, imam problem s tim da sebe dozivljavam kao odraslu osobu, odgovornu za svoje dijete. Iako sam majka vec 7 godina, a majka skolarca drugu godinu zaredom.
Sjedim tamo medju onim roditeljima i osjecam se kao da sam se slucajno tu nasla. Imam taj problem da sebe dozivljavam mladjom nego sto jesam.

Kako nauciti biti zahvalan svaki dan kad vas ljudi nerviraju? Odnosno, kako opravdati neciji zloban ili glup postupak ili ga jednostavno nauciti ignorisati i biti zahvalan na onome sto se tice samo tebe? Ili, kako nauciti ne primjecivati stvari koje te nerviraju? Zelim biti zen.

****

Upravo vidim da ljudi jos koriste Tumblr ❤️

Osam godina, ti i ja. Deset, ako racunamo i ono prije papira. Bez tebe sada ne bih ni znala dalje i tesko da se mogu i sjetiti zivota prije nas i nase porodice. Hvala ti sto si moj zivotni saputnik. Volim te.

Izuzetno mi smeta i ide mi na zivce ovaj poremeceni sistem vrijednosti, za koji ne znam otkad je ovakav kakav jeste, ali ga ja ne pamtim u svom djetinjstvu. Govoricu npr. evo konkretno o skolama i vrticima i proslavama rodjendana, te kupnji poklona za uciteljice.

Da se odmah ogradim od dobrodusnih jezicica, meni nije problem dati 10-15-20 KM kada se skupljaju novci za poklone, ali mi je itekako problem sto je to uposte postala norma, jer, budite sigurni, ne moze svako izdvojiti ni tih 10 KM.

Ranije bismo u skolu nosili kesicu bombona i krenuli od klupe do klupe da pocastimo drugare i drugarice kad nam je rodjendan i to bi bilo to. Danas slavljenici pakuju male paketice svakom posebno u cijelom razredu. Inace mi taj obicaj da slavljenik nekome nesto poklanja bio nejasan, u najmanju ruku. Kako je do toga doslo, ko je taj prepametni roditelj kome je palo na pamet da pakuje paketice i time uspostavio standard svima ostalima, bas bih voljela da znam. Pa djeca onda zagledaju sta je ko spakovao, je li ovaj slatkis ili onaj, vidi onog stavio onu cokoladicu od 0,30 kf, a ne onu od marke…

A, da ne pricam o tim rodjendanskim proslavama koje kostaju pola plate. Ono sto smo nekad gledali na MTV kako u Amerikama slave Sweet 16, tako je kod nas sad za svaki rodjendan. Pa neko takmicenje ko je platio vise, ko je doveo maskotu, ko je doveo madjionicara, a ko pEvaljku, ko je platio kino i grickalice za 15 djece, a prosjecan ulaz u kino ne kosta ispod 25 KM… Pa cija je torta nadjidjanija, skuplja, visa…
Sta ce roditelj koji to ne moze da priusti? Sta ce dijete kojem to roditelji ne mogu priustiti? Mislite li da moze svako dijete razumjeti zasto ne moze da dobije proslavu na nivou neke slave?
A ako si u finansijskoj prilici zelis li zaista djetetu bas sve to uskratiti uz vrijedne zivotne lekcije kako se za nesto u zivotu treba i pomuciti i kako ne mora i ne moze dobiti bas sve sto pozeli, te kako ne treba da se uporedjuje s vrsnjacima? Zelis li i treba li da si taj roditelj?

I sve to krece od vrtickih dana. Proslavi rodjendan u vrticu, pa ga proslavi s drugarima van vrtica/skole, pa proslavi s familijom… kazem ja, ko Ivkova slava.

Na sve to nadodajte da se uciteljicama vise za praznike ne kupuju cvijece i bombonjere. Odnosno, kupuju se, ali uz to ide uglavnom neki komad nakita ili sat. I ne, nije to samo kada se oprastate s uciteljicom, nego uglavnom kada je 8. mart, npr., i tako ti neki, usput, praznici kojima svrha, sama po sebi, i nisu pokloni.

Ja znam da se zivot mijenja i tece i dolaze nove generacije s novim vrijednostima, ali sada kada su moja djeca dio tog sistema, primjecujem i vidim koliko je poremecen i koliko je naglasak stavljen na skroz pogresne stvari, a da djeca izmedju sebe nemaju nimalo empatije ni podrske i da se samo gleda ko sta ima vise i bolje.

Mastam o pareu preko glave dok dva sata spavam na plazi. Zamor ljudi, valovi, borovi, spavam i tesko mi je ustati. Ne znam ni koliko je sati ni koji je dan. Jos 15ak dana i off I go.

Ako se NKTB opet pita sto mi je veliki razmak izmedju teksta i videa, da kazem da ne znam, kada pisem, nema ga, ali eto neka ponovo to bude prostor za razmisljanje.

Ovi YT videi nece samo preko mobitela, preko laptopa radi. Ukoliko se neki programer pita zasto nije znao pomoci 🤭

Kad mi neko kaze: “Hajd’ me ceskaj”, isto ko da mi trazi da idem prekopati stadion, npr. Camp Nou.
Eto, dotle je doslo. A ova moja mala je neumorna, mogla bi da je zuzam do besvijesti. Moje. Pored nje, imam ih jos dvoje u kuci koji mi se poture ko macke.

Btw, mene (po ledjima) niko ne ceska.

Nadam se da ce se moj trodnevni, ako ne i petodnevni trud postavljanja slika na ovaj glupi servis duboko cijeniti, jer ovo vise necu ponavljati u dogledno vrijeme. Ako ikad. Uradili su sve da to otezaju i uspore.

Neke slike su iz oktobra, jer na ovom putovanju nisam puno fotografisala, ali sam obilazila manje-vise ista mjesta.

U braku sam osmu godinu. Prvo dijete dobila sam prije 6.5 godina. Za tih 6.5 godina muz i ja jos nigdje nismo otputovali sami. Ne racunajuci noc-dvije kad djecu svako 6 mjeseci ostavimo dedama i nenama. Ma i rjedje, haman samo kad nam je godisnjica.

Eh, za moj rodjendan idemo sami u Istanbul. Prvi mart ne moze doci dovoljno brzo, vjerujte mi, a s druge strane samo sto nije. Zavisi iz kojeg ugla posmatrate. Iz ugla roditelja koji “ostavljaju” djecu na nekoliko noci ili iz ugla bracnog para koji jedva ceka da se negdje ispali nasamo.

Otkako sam dobila djecu jedva sam cekala da odselim iz ovog stana. Doduse, plan o selidbi se javio i prije dolaska djece, ali sa djecom je peti sprat bez lifta plus nedostatak parkinga dobio neku novu dimenziju mrskoce i jedvacekanja da odem.

Naravno, kako to ne ide uvijek po planu, namjera i zelja da odselimo razvukla se sa 2019., na evo 2022. I drugo sam dijete rodila ovdje i sad se i ona sama penje na peti sprat.

Sutra cemo prvi put prespavati u novom stanu. Divan je, velik, prostran, nov… uredila sam ga ko sebi, sto se kaze. Pa evo, dok se provlacim izmedju kutija i kesa, bolnih ruku i nogu, u jos uvijek trenutnom stanu, hvata me pomalo i neka tuga, nerado priznajem.
Ovdje zivim skoro 17 godina. To je najduze sto sam zivjela ikad igdje bez prekida. Kao izbjeglicko dijete nisam nikad imala taj zauvijek dom gdje sam odrasla. Taj dom bio je ovaj stan. Ovdje sam odrasla. Ovdje sam prozivjela najljepse dane i godine. Ovdje sam rodila djecu i one su prve korake napravile u ovom stanu. Koliko god me nervira ovaj peti sprat bez lifta kad se kao magarci bez daha penjemo punih ruku kesa i djece, toliko znam da ce mi nedostajati ova mahala, ovi zidovi, ovaj osjecaj doma i pripadnosti. Ove stepenice i tersanje “da ti ebem sprat i stepenicu” dok se penjem.

Veceras ovdje spavam i to je to. It’s the end of an era.

Prečesto sam u životu bila rob stvarima, a naročito ljudima samo iz razloga što ih nisam znala odbiti, reći ne, prekinuti toksičan odnos… ili mi bude žao godina uloženih u odnos, bude mi žao truda, pomislim: “a, i nije nam uvijek tako loše”, a loše je čim pronalaziš x razloga da odgodiš druženje, čim se oneraspoložiš kad trebaš izaći s tom osobom i čim se sa tog druženja vratiš umorna i iscrpljena, jer ti energetski vampiri popiju svaki mililitar energije.

Pametnom ne treba veći znak da je vrijeme da se makne iz takvog odnosa, ali ja eto nisam uvijek bila naročito bistra. Ili sam mazohista, valjda ga dođe na isto.
Doduše, o konkretnom odnosu, na koji sam stavila tačku neki dan, razmišljam tako par godina unazad, a i više, i pokušavala sam se malo suptilnije udaljiti iz njega, no strana B nije baš primala signale, pa se odnos nekako nepotrebno produžavao, iako je iz zadnjeg druženja bilo sasvim jasno da ni strana A ni strana B ne pronalaze više zajednički jezik, a izgleda da se i ne poštuju dovoljno. Barem sam takav utisak stekla kada mi je upućen niz uvreda nakon čega sam ustala od stola i otišla, evo, ovaj put zanavijek. I baš se dobro osjećam. Kao da sam veliki kamen skinula s ramena.
Sa 34 godine zaista ne mogu više dopuštati da mi neko, kao 15godišnjak, zadire u intimu i propituje životne odluke, pri tome ih osuđujući iz čiste zavisti. A kada to traje godinama, steknete iskustvo u procjeni tuđih komentara i znate da to nije samo trenutni hir ili vaša loša procjena. Žao mi je samo što mi je trebalo tako puno vremena da steknem hrabrost i udaljim se od onih koji ne doprinose mojoj sreći i dobrom raspoloženju. Ali, valjda zato kažu životna škola i iskustvo… ne može doći prije vremena.