Kada sam imala nekih 18-19 godina upoznala sam jednog starijeg decka, muzicara, intelektualca, matematicara (bio je stariji jedno 8-9 godina), koji je mom, tada mladom, darkerskom duhu, sjedao ko kec na desetku. I trajalo je to neko kratko vrijeme dok me nije “ostavio” zbog djevojke koju je kasnije ozenio. Nisam ja to previse zamjerila, vise mi je udario na ego, ali sam pustila sve to mirno i dostojanstveno, jer zapravo i nismo bili u vezi, pa me nije zapravo ni mogao prevariti i iznevjeriti. I zivot je isao dalje.
Ozenio se nekih 5-6 godina poslije, ali sve do dana danasnjeg, u nekih 5-6 navrata znao se javiti, kao on je u Sarajevu i da se mi, kao, vidimo. Ja sam to svaki put odbila, nisam htjela da izlazim sa ozenjenim muskarcima, nije mi to trebalo u zivotu, ne treba mi ni danas, ne zelim. Moja porodica i moj brak moja su svetinja.
Evo i jucer, ista prica, covjek od preko 40 godina, nakon razvoda tog braka, zali za danima kada nije odabrao jednu 19-godisnjakinju.
Ja stvarno nastojim biti obazriva, ali cvrsta u stavu koji branim. Njezna stavise, mislim da ga zivot nije mazio za ove godine. Pa se ponekad pitam, moraju li zene uvijek biti bezobrazne i odrjesite ako zelimo da jasno damo do znanja gdje su granice?
Je li pogresan moj stav gdje sam ponovila jedno 16 puta da necu i ne zelim, da ne zalim ni za cim, da je proslost u proslosti, da sam sretna i volim svoj brak i svoju porodicu i da sam zadovoljna svojim odabirima, ali da sve to govorim s postovanjem prema svim stranama?
Par puta sam, doduse, malo grublje i drsko odbila muskarca, pa sam dobila salvu uvreda, zamalo i prijetnji. Mimozice nase, je li vam ego zaista toliko krhak?
Na stranu sto mi je smijesno da neko kao pati za mnom skoro 20 godina poslije…