….

Nisam nikad bila neki poznavalac ni obozavatelj djela Balasevica. Jednostavno nije vrsta muzike koja bi mi legla na uho i nisam htjela forsirati. Naravno, ponekad bi se cula tu i tamo neka pjesma, svidjela bi mi se, ali na upit slusam li ili volim li Balasevica, rekla bih ne.

Jasno je, naravno, da je to izazivalo sveopste zgrazavanje njegovog fan kluba, ta kako je moguce da nisam sektaski naklonjena toj vrsti umjetnosti, ja to ne razumijem, bezdusna sam, mozda sam i glupa… haj ga znaj.
I naravno, bilo je tesko objasniti da ja nemam nista protiv Balasevica niti njegove muzike. Njegovi fanovi su oni zbog kojih sam dodatno insistirala na tome da ga ne volim i ne slusam. Zaista je malo takvih ljubitelja necijeg lika i djela na svijetu koji s takvim zarom pokusavaju da te ubijede da je njegova muzika nesto najbolje sto se pojavilo u ovom regionu.

Ne, na ovom svijetu.

Nesto poput vegana, raw vegana, koji bi ti oci iskopali samo da dokazu koliko su u pravu i koliko si ti glup.
A u meni onda proradi neki inat, pa jos vise udarim kontru. Narocito kad mi se pocne tvrditi da MORAM odati pocast, da nerviramo i da smo ovakvi ili onakvi ako to ne uradimo. Mislim, skini mi se.



Steta je kada umre bilo koji veliki umjetnik, narocito umjetnik kakav je bio Djordje Balasevic. Ja nemam problem s tim da priznam da je bio zaista sjajan tekstopisac, umjetnik, covjek, i zaista je steta kad nas napusti neko takvog kalibra.

Ali, tvrditi kako ce nam sad djeca odrasti u svijet neznajuci sta je dobra muzika, u najmanju ruku, je subjektivno pretjerivanje.

Posto nikad ranije nije umro neki Elvis Presley, neki John Lennon, neki Kurt Cobain, Jimi Hendrix, Mercury, Marley, Morisson, Cash, Cornell…



Imate pravo, odrasli smo uskraceni dobre muzike i zaostavstine cijenjenih muzicara, evo sve sto mi je preostalo je Jala Brat, Cardi B, Nikki Minaj, Semsa, Jana, Bubamara. I nikad se vise nece roditi niko o kome ce nasa djeca misliti isto sto mi mislimo o svim velikanima koji su nas napustili.

…

Osoba sam koja izuzetno loše podnosi visoke temperature. Za nekoga ko se znoji i na minusu ili pod klimom dok ništa ne radi, ovakvi vremenski uslovi su pakao.



Dodaj na to sedmi na osmi mjesec trudnoće, upalu sinusa, dijete sa upaljenim grlom koje ne prestaje da kašlje, pakovanje za put od 10ak dana kod roditelja za Bajram i još onako malo, gdje će se usput organizovati i dječiji rođendan…
Pa mislim, dobro je što mi je pritisak samo 130/80, mogla sam uz to biti još i malo luda.



Kaže, nemam vremena. Kaže, udaj se i rodi djecu. Kaže, valja odrasti i biti odgovoran. Niko ne kaže da ćeš postati lud u procesu. Još sve to na +35.

…

Ja sada znam koji je dan u sedmici po tome što zapamtim kad ovog svog potomka mogu izvesti napolje. Tako se skontam, aha, jučer je bila srijeda, jer danas u četvrtak imamo dozvolu da udišemo svjež (sarajevski) zrak. Fala.
Još evo da nam dopuste da skinemo rukavice (iako ja tu zabušavam), a bogme i maske, jer dobiću kakvu bolest kože kad se osafunja ispod one gume. Samo čekam da mi znoj rane kakve napravi na rukama. I ovako, već pomalo u obliku balona, ne mogu da dišem, a šta će biti na plus 30 i kad mi se pluća stisnu pod grlo… ili gušenje ili da odeš 500 KM u minus. Volja ti birati.



Baš mi nekakvu tjeskobu izaziva ova situacija, ne znam jel to pojačano trudnoćom ili sam ja samo pekava, ali da mi je negdje pobjeći iz ove kože, države, planete…

…

Iritiraju me ljudi koji su uključeni u neki grupni posao, projekat, razgovor ili bilo kakav angažman, a onda kada se od njih traži sudjelovanje u tome, šute kao mutavi. To mi je nekako jednako iritantno onome kada pješak neće malo ubrzati korak ukoliko je zeleno svjetlo i za auta i pješake, nego lagano se šeta (kao danas jedna stuha, a pri tome priča na mobitel) kao da je izašla na modnu pistu. Ok, nećeš trčati, ali pokaži malo saobraćajne kulture. Takvi ti ljudi neće pridržati vrata, neće ti ustupiti mjesto u javnom saobraćaju ili redu, ukoliko si u kategoriji ljudi gdje bi to bilo očekivano.

Takvi ljudi i mutavo šute kada ih pitaš za mišljenje o nečemu čega su i sami dio i čekaju da ostali obave za njih sve.



Osuđujem ljude koji su bezobrazni prema konobarima, koji na račun od 7,50 km ne ostavljaju bakšiš od pola marke barem, osuđujem ljude koji ti ne uzvrate na pozdrav ili te ne gledaju kada im se obraćaš. Shodno tome mi je iritantno i kada mi se virtuelno javiš i TI započneš razgovor, a onda na moj odgovor ili pitanje ostaviš seen. Zapravo, seen je jedna posebna kategorija virtuelne nekulture i iritira me svakako. Ako nemaš vremena povesti i ZAVRŠITI razgovor, ne javljaj se.




Da, sve ja to gledam i primjetim, I am THAT kind of a girl. (Woman?)

…

Da vi znate kako je slatko kada dvoipogodišnje dijete pokazuje emocije onda kada misli da je niko ne gleda… tako moja E. poreda svoje autiće, pa ih miluje i ljubi, nešto im šapuće, daje im piti vodu i jesti kada i ona jede. Nosi na spavanje i pokriva… neko bi očekivao da su to lutkice, ali su kod nje to autići. I to tri specifično, od najvećeg do najmanjeg. Valjda su to tajo, mami i ona. 🙂

…

Nisam znala koliko mrzim igračke, stepenice, sarajevske, pretrpane autima i ishandrene, trotoare dok nisam dobila dijete. Neodgojeni ljudi koji ne znaju za pojam prednosti majki s kolicima, a da ne pričam za prednost invalida, vazda su me živcirali. Sad još više. Sad se sa takvima hladno posvađam.

Doktori koji zakazuju termine u 10h, pa se pojave dva sata kasnije, dok čekaonica vrvi uplakanom, bolesnom djecom i nervoznim roditeljima, priča su za sebe.



Sve što nisam voljela dok sam bila bez djeteta, sada s djetetom ne volim još više.

Ali, zato mnogo toga što sam ranije voljela sama, s djetetom volim više. Što ne znači da ne bih otišla iz ove rupe čim bi mi se pružila prilika.

Hormones are a bitch

Kad si trudnica i kad te čeka porod i dijete, niko ne priča o ružnijim stranama svega toga. O bolnim. O neugodnim, prljavim, znojnim, smrdljivim. Ne treba plašiti trudnice preuveličanim pričama o bolnim porodima, ali treba biti realan i ako one to žele čuti (a ja sam željela), treba ih uputiti i u one, ne tako lijepe stvari poroda i majčinstva.



Ako sama ne pita, trudnici će malo ko ili niko reći da dojenje BOLI. Da će dobiti rane na bradavicama koje KRVARE i da će (pa dobro, možda ne sve, ali ja sada pišem iz svog iskustva), plakati od bolova dok doje i da će zarivati nokte u krevet i jastuk i dlanove da bi izdržale 20ak minuta da nahrane nejako čedo. A ono mora da jede. Svakih 2-3 sata u početku. I danju i noću.



Niko ne kaže da se zbog hormona znojite ko krme i da nema tuša koji će vas oprati, posebno ako ste takve sudbine da se porodite u najtoplije ljeto u posljednih 100 godina, kakvo je bilo ljeto 2017. u augustu kad sam se ja porodila.

Niko ne kaže da neke od vas možda neće moći do WC-a bez pomoći, da nećete moći da sjedite, da vas na porodu režu i šiju i da to boli poslije i da je svaki odlazak u WC tortura.
Niko ne kaže da će biti noći (i dana) kada ćete imati osjećaj da skrećete s pameti i da ćete poželjeti skočiti kroz prozor skupa s djetetom, a onda ga ujutro volite najviše i kad se nasmije ničeg se ne sjećate. Do večeri… kad se možda sve opet ponavlja.



Svi kažu spavaj kada spava beba, ali niko ne kaže da BEBE NE SPAVAJU ili da spavaju u intervalima po 20ak min, nekad kraće, nekad duže. Neke spavaju, neke ne spavaju nikako, a život ne čeka, ljudi dolaze, jesti se mora, okupati se mora, i niko ne kaže da će ti trebati otprilike tri mjeseca da se uhodaš i da naučiš djelimično raditi stvari kako si ih radila prije. Da ćeš skontati kako bebu uspavati toliko da napraviš neki pristojan ručak i da odeš u WC, a da ne tješiš uplakano dijete iza otvorenih vrata i ne piškiš kao da si na utrci nekoj.



Niko ne priča kako poslije poroda kosa krene toliko da opada da imaš osjećaj da ti neće ostati tri dlake na glavi. Kako se češljaš i kako je pereš, tako pramen ostaje u ruci i češlju sa svakim potezom. Meni je to palo teže i od ležanja u krevetu mjesec dana nakon poroda i od bolnih rana i nespavanja.



Gledam svoju, nekad divnu, kosu kako se prorjeđuje na čelu i dobijam ZALISKE, kao da sam srednjovječni muškarac, gledam je kako je mrtva, bez sjaja, tanka i rijetka i pitam se hoće li više ikada biti kao prije. Vjerovatno neće. Primjećujem, doduše, u posljednjih nekoliko sedmica kao da raste nova, ali na najglupljim mjestima, na primjer rastu mi SOLUFI/ZOLUFI/ZULUFI (poslužite se terminom koji koristite). Raste mi na čelu, ispod linije kose, pa izgledam ko mladi pingvin, sva čupava i flafasta, ali ne na sladak način. Ipak, i dalje opada tamo gdje ne bi trebala.



Svi će ti samo reći kako sve to vrijedi zarad onog zvonkog, malog osmijeha. I vrijedi, dala bih svaku vlas i podnijela svaku bol, ali budimo realni, bitne smo i mi i ne smije biti problem o tome pričati niti željeti da izgledamo lijepo i da uživamo u životu.

Babyfree

Sinoć mi je bio prvi babyfree izlazak od… pa, negdje 6. mjeseca trudnoće. Zaboravila sam se ponašati u kafani, među ljudima. Bebu čuvali nena i djed. Kažu da je bila dobra i po povratku smo je zatekli kako spava, ali sam mišljenja da ne treba previše ispitivati o tome kako je bilo i koliko je plakala, inače bi me grižnja savjesti mogla zatvoriti u kuću.



Nego, hajd što je bio prvi, već smo otišli slušati Nenu Belana i Fiumense. Poslije se Neno i ja dopisivali na Instagramu, hehe.



Rodila sam se. Jest da sam kratko spavala sinoć, ali toliko sam puna neke energije danas, da ne mogu da povjerujem šta čovjeku (ženi) učini jedan obični (čuj, obični, nećemo biti skromni) izlazak.



Mogla bih se pohasiti, pa postati svemajka koja stigne čak i izaći, gluho bilo.