Hormones are a bitch

Kad si trudnica i kad te čeka porod i dijete, niko ne priča o ružnijim stranama svega toga. O bolnim. O neugodnim, prljavim, znojnim, smrdljivim. Ne treba plašiti trudnice preuveličanim pričama o bolnim porodima, ali treba biti realan i ako one to žele čuti (a ja sam željela), treba ih uputiti i u one, ne tako lijepe stvari poroda i majčinstva.



Ako sama ne pita, trudnici će malo ko ili niko reći da dojenje BOLI. Da će dobiti rane na bradavicama koje KRVARE i da će (pa dobro, možda ne sve, ali ja sada pišem iz svog iskustva), plakati od bolova dok doje i da će zarivati nokte u krevet i jastuk i dlanove da bi izdržale 20ak minuta da nahrane nejako čedo. A ono mora da jede. Svakih 2-3 sata u početku. I danju i noću.



Niko ne kaže da se zbog hormona znojite ko krme i da nema tuša koji će vas oprati, posebno ako ste takve sudbine da se porodite u najtoplije ljeto u posljednih 100 godina, kakvo je bilo ljeto 2017. u augustu kad sam se ja porodila.

Niko ne kaže da neke od vas možda neće moći do WC-a bez pomoći, da nećete moći da sjedite, da vas na porodu režu i šiju i da to boli poslije i da je svaki odlazak u WC tortura.
Niko ne kaže da će biti noći (i dana) kada ćete imati osjećaj da skrećete s pameti i da ćete poželjeti skočiti kroz prozor skupa s djetetom, a onda ga ujutro volite najviše i kad se nasmije ničeg se ne sjećate. Do večeri… kad se možda sve opet ponavlja.



Svi kažu spavaj kada spava beba, ali niko ne kaže da BEBE NE SPAVAJU ili da spavaju u intervalima po 20ak min, nekad kraće, nekad duže. Neke spavaju, neke ne spavaju nikako, a život ne čeka, ljudi dolaze, jesti se mora, okupati se mora, i niko ne kaže da će ti trebati otprilike tri mjeseca da se uhodaš i da naučiš djelimično raditi stvari kako si ih radila prije. Da ćeš skontati kako bebu uspavati toliko da napraviš neki pristojan ručak i da odeš u WC, a da ne tješiš uplakano dijete iza otvorenih vrata i ne piškiš kao da si na utrci nekoj.



Niko ne priča kako poslije poroda kosa krene toliko da opada da imaš osjećaj da ti neće ostati tri dlake na glavi. Kako se češljaš i kako je pereš, tako pramen ostaje u ruci i češlju sa svakim potezom. Meni je to palo teže i od ležanja u krevetu mjesec dana nakon poroda i od bolnih rana i nespavanja.



Gledam svoju, nekad divnu, kosu kako se prorjeđuje na čelu i dobijam ZALISKE, kao da sam srednjovječni muškarac, gledam je kako je mrtva, bez sjaja, tanka i rijetka i pitam se hoće li više ikada biti kao prije. Vjerovatno neće. Primjećujem, doduše, u posljednjih nekoliko sedmica kao da raste nova, ali na najglupljim mjestima, na primjer rastu mi SOLUFI/ZOLUFI/ZULUFI (poslužite se terminom koji koristite). Raste mi na čelu, ispod linije kose, pa izgledam ko mladi pingvin, sva čupava i flafasta, ali ne na sladak način. Ipak, i dalje opada tamo gdje ne bi trebala.



Svi će ti samo reći kako sve to vrijedi zarad onog zvonkog, malog osmijeha. I vrijedi, dala bih svaku vlas i podnijela svaku bol, ali budimo realni, bitne smo i mi i ne smije biti problem o tome pričati niti željeti da izgledamo lijepo i da uživamo u životu.

Babyfree

Sinoć mi je bio prvi babyfree izlazak od… pa, negdje 6. mjeseca trudnoće. Zaboravila sam se ponašati u kafani, među ljudima. Bebu čuvali nena i djed. Kažu da je bila dobra i po povratku smo je zatekli kako spava, ali sam mišljenja da ne treba previše ispitivati o tome kako je bilo i koliko je plakala, inače bi me grižnja savjesti mogla zatvoriti u kuću.



Nego, hajd što je bio prvi, već smo otišli slušati Nenu Belana i Fiumense. Poslije se Neno i ja dopisivali na Instagramu, hehe.



Rodila sam se. Jest da sam kratko spavala sinoć, ali toliko sam puna neke energije danas, da ne mogu da povjerujem šta čovjeku (ženi) učini jedan obični (čuj, obični, nećemo biti skromni) izlazak.



Mogla bih se pohasiti, pa postati svemajka koja stigne čak i izaći, gluho bilo.

Daughter of Anarchy

Kažu da bijeli šum oponaša zvuk koji beba čuje dok je još u stomaku, pa bebi E. puštamo zvukove usisivača na YT da bi brže zaspala i bolje spavala. Uglavnom pali. Osim kad je histerična od umora ili nečeg drugog.


Večeras mi je dosadilo slušati jedno te isto zujanje i šuštanje, a i ona je bila nešto kenjkava, pa ni omiljeni bend Usisivač Shark 3000 nije pomagao. Onda sam joj pustila soundtrack Sons of Anarchy. Dijete je prvo sa znatiželjom okretalo glavu da dokuči odakle dolazi zvuk, a onda je zaspala. Uz Metallicu, The White Buffalo, The Forest Rangers… My life is complete now! Upalilo je ono puštanje mamine omiljene muzike na stomak.



E, da… vjerovatno će većina mojih narednih postova biti o bebi, meni i nama. I majčinstvu. Jer to je sve što trenutno radim, hah.

Bejbi E.

Bejbi E. spava. Očekivala sam da će probuditi tačno u ponoć kad bi, po dosadašnjem rasporedu, počeo cjelonoćni dernek, ali (kuc, kuc) spava još. Iako, nikad nije kasno da se plače glasno.

Muž ispraća brata na momačkom, a ja se ljutim na sebe što ne spavam kad spava i beba. Spavaće mi se vjerovatno kad se ona probudi…



Bejbi E. ima dvadeset dana. Danas smo prvi put izašle vani, jer joj je mama bila neki izgovor od ljudskog bića, prikovana za krevet. Prestala sam brojati dane i sate, jer zaista nemam pojma koliko sam u ovih 20 dana ukupno sati spavala, ne znam koji je dan, šta se dešava u vanjskom svijetu i imam osjećaj da je prošlo barem 20 mjeseci.

Majčinstvo je divno. Još je divnije kad beba spava sita i suha. Kad imaš vremena otići u WC, jesti, piti ili samo gledati neku seriju. Kakav luksuz!



Prve dvije sedmice, na smjenu, su mi bile mama i svekrva. Imajući u vidu da neću moći sve sama, “rezervisala” sam ih, a zapravo nisam imala pojma koliko loše ću biti. Oporavak mi je trajao (i još traje) znatno sporije od očekivanog, totalno mi se sjebala krvna slika i postala sam anemična. Što bi značilo da sam mogla samo do WC-a i nazad, uz pridržavanje uza zid.



Isplakala sam se tog dana kada je mama otišla kući i mislim da sam joj nakon dugo godina ponavljala koliko je volim i koliko sam joj zahvalna. Ne znam šta sam zamišljala kad sam na umu imala dane poslije poroda, ali nisam to zamišljala baš ovako. Nisam mislila da ću totalno ovisiti o nekome prve dvije sedmice, da neću moći svoje dijete uzeti u naručje… i da će do mene doprijeti, na neki drugi način, veličina majčine ljubavi. Ne kroz mene i moje dijete, nego kroz moju majku i mene. Nevjerovatna je njena snaga, volja i ljubav.



Prijateljica me pitala volim li ja svoje dijete. Je li ljubav kad ti je to biće sad gotovo jedina misao u glavi, čak i kad misliš da ludiš od nedostatka sna? Je li ljubav trčati ispuniti svaku njenu, jednostavnu, primarnu želju za hranom, toplinom, blizinom i ljubavlju? Je li ljubav gledati je očarano i nemati želju raditi bilo šta drugo (osim spavati ponekad)?

Nije me pri njenom rođenju zapljusnuo val neopisive ljubavi, više sam plakala od nekog olakšanja što je konačno sve gotovo i od sreće što je tu. Ali iz dana u dan tonem sve dublje u more ljubavi prema tom malome biću, tom malome ja i malome on, što je nastalo od nas i pitam se zar je ona bila u meni?



Bejbi E. se budi… 🙂

Nadrndana nemajka i neznalica

Kad sam (p)ostala trudna, mnogi ljudi oko mene počeli su da se ponašaju kao da sam ja jedno priglupo stvorenje koje ne zna u šta se upustilo i koje se u “to” upustilo slučajno.



Istina je da je većina tih savjeta dobronamjerna; niko ne misli zlo jednoj trudnici (niti smije, iskočit će im jačmičak!), i istina je da ja, naravno, ne znam sve, ma koliko čitala, išla na vježbe, pitala, tražila, učila, ali eto, mene vazda nešto zasvrbe ti netraženi savjeti, posebno ako se radi o nečemu što je tako banalno da zdrav razum nalaže da to znaš i razumiješ, bez obzira jesi se informisala ili ne.



I istina su svi klišei, sve što kažu da se dešava, tako je, dešava se, iako su mi recimo stomak pipkale tek 2-3 osobe, ako ne računam sestru, mamu ili muža, a to mi svakako ne smeta.

Ja, iako evo haman pred kraj utrke, nemam ni nekog straha, ni osjećaja da se to dešava meni, ni da će se desiti za manje od mjesec dana. Baš sam neka flegma ili što bi histerične trudnice rekle – nemajka. Nisam imala nepodnošljive promjene raspoloženja, nisu mi se jeli kiseli krastavci s čokoladom niti bilo kakve nemoguće kombinacije. Jeli su mi se ćevapi i pizza u ponoć, 2-3 puta, ali to mi se znalo jesti i prije trudnoće. Nemam napad ushićenja kad uđem u radnju dječije opreme i ne kupujem mahnito po x komada odjeće i ostalih potrepština, nego kalkulišem kao što radim kad kupujem i za sebe. Nemajka, kažem ja.



Ali, nije da se ne radujem ovoj mrvici što mi se rasteže ispod srca, nije da ne zamišljam njena mala stopala koja osjetim čas na jednoj strani, čas na drugoj. Nije da ne zamišljam kako će izgledati i hoće li biti ista kao ja ili možda njen tata, da ne strepim od prvih dana zajedno i hoću li znati uzeti je u naručje kako spada, a da ne pričam o nečemu drugom. Nije da me već ne nagoni na tugu pomisao da bi joj nešto moglo faliti, da bi je nešto moglo boljeti ili smetati, samo eto, valjda kao i inače, ne znam to pokazati pred drugima, pa u ovom javnom svijetu nije sigurno da li se sve to pika…



PWF

Pretty Woman Forum na Facebooku meni je neiscrpan izvor zabave. Kada na jedno mjesto stavite skoro 35 hiljada žena, dobit ćete oko 70 hiljada različitih mišljenja. Ne zbog onog fazona sa sisama, nego zato što žene mogu imati više mišljenja odjednom. Oprečnih.

Osim što me zabavlja, često me i nervira, ali mene općenito nervira ljudska glupost, a upravo nje na tom forumu ima u izobilju.



Nevjerovatno mi je kakva sve pitanja žene tamo postavljaju. Od onih, doista, glupih (jer postoje i glupa pitanja) do toliko intimnih da mene bude stid kad pročitam. Valjda je nekima od njih taj forum postao zamjena za Google. Ili pomagalo u braku, vezi, pošto ljudi imaju problem s komunikacijom.



Ali, hajde što one pitaju, nego kada čavke krenu da savjetuju, odgovaraju, ma da se svađaju i vrijeđaju… tačno te uvuku u taj vorteks negativne energije i trebaju ti izuzetni napori da se ne suprotstaviš količini gluposti koja tu cirkuliše.

Iznad svega, ipak, je mnogo zabavno, a sigurna sam da mnoge blogerice znaju o čemu pričam. (Nemojte se praviti da ne znate.)

Smatram da su ljudi, dijelom (i ovo podvlačim), sami zaslužni za stanja u kojima se nalaze. Bilo da je to sreća ili tuga, ne možemo uvijek opravdanje tražiti u drugima ili u sudbini, a da prije toga nismo pogledali u sebe.



Govorim poučena vlastitim primjerom, kada se osvrnem na dane kada sam mislila da ništa više nema smisla i da sam u nekom, kao, dubokom očaju i depresiji. Tako olako shvatamo tu riječ i sami je sebi dijagnosticiramo. Depresija, my ass.



Osim ako nismo bolesni, ako nismo izgubili najbliže, ako se desilo nešto na što nikako nismo mogli utjecati, nismo gladni i bez krova na glavom (a i tad ima jakih ljudi, koji u svemu vide izlaz), vrlo je nezahvalno sebe nazivati depresivnim onda kada imamo ljubavne probleme, probleme u školi, na poslu ili fakultetu, probleme koji su rješivi, barem djelimično, ukoliko sami odlučimo da im želimo stati u kraj.



Poznajem osobe, tačnije djevojke, koje se predaju očaju ako nisu, npr., našle partnera do 30. godine, pa sebi dijagnositiciraju neke depresije i bezizlazna stanja, predaju se tom nekom crnilu koje doliči srednjoškolkama, kunu muškarce, svoju kletu sudbinu, umjesto da izađu iz učmalosti i svoje sobe, iz svojih okvira i zone komfora, i aktivno porade na tom “problemu”. Mogu razumjeti tugu zbog takve situacije, uostalom, ljudi jesu društvena bića i svima nam je potrebna ljubav i u konačnici se sve svodi na potragu za istom, ali svjesno raditi jedne te iste, pogrešne, korake i ne razumjeti zašto se ništa ne mijenja… e, to ne razumijem.



Da mogu, sad bih ovoj jednoj rekla da digne tih svojih 30 godina u guzici i digne bradu, umjesto što piše sjebane statuse po Facebook-u, pogleda se u ogledalo i osvrne unazad. Jeste, problem je u tebi, nisu krivi svi ostali zato što ne uspijevaš ostvariti normalne ljudske odnose. Promijeni nešto, očito to što radiš ne funkcioniše. Počni da se cijeniš, pa će te cijeniti i drugi, čak i sa 30 godina, da, da…

Uči, čitaj…

Čitam neki forum i tema je nepoštivanje kućnog reda u zgradama. Nekoliko “dama” govori kako su to uglavnom ljudi koji su došli s livada, pa se ne znaju ponašati. Iste te “dame”, njih 2 ili 3, pišu da komšije “hlupaju”. Čitam i pokušavam shvatiti da li se zezaju, možda su sarkastične. Nisu, ipak.




Ne znam. Ne možeš biti gospođa i tako o sebi pričati, a govoriti “hlupati”. Kod mene na livadi, gdje sam odrasla, uglavnom se lupalo.




Košmije pored mene ne “hlupaju”, ali svakodnevno se jedno drugome sjete familije, Boga, a i podsjete se o kojim su sve domaćim životinjama učili u školi. Penzići. Pitam se gdje li su oni odrastali…