morgana

Jutros je moja mama izgubila brata, a ja daidžu. Bio je dugo bolestan, ali opet čovjek na takve gubitke nikad nije spreman. Uspori dan, uspori svijet onog momenta kad dobiješ te vijesti. Mislim na mog rođaka, daidžinog sina, mislim na daidžinicu… nekim ljudim život je satkan od konstantnih iskušenja i nezamisliva mi je ta snaga koju nose u sebi, jer valja živjeti i sa boli koju nosi smrt i sa onom koju nosi život kakav imaju…

Pisala sam kako sam brinula oko odlaska i dolaska i prolaska na aerodrom u Bergamu i te moje brige su bile, pa… prilično opravdane. Let iz Sarajeva je u startu kasnio skoro dva sata, a onda kad sam sletjela u Bergamo, oni aparati za očitavanje pasoša po tom EES sistemu mi nisu htjeli očitati pasoš. Nije to ništa loše, samo su me uputili na manual control, što je zapravo pasoška kontrola gdje su svakako morali ići svi putnici, i ovi što su im aparati skenirali pasoše, a i ovi poput mene, kojima nisu. Tu sam u redu stajala oko sat […]

Išla pokupiti svoju A. sa gimnastike i povedem i drugaricu joj. Slušam ih kako pričaju uživljene u uloge dok se igraju s figuricama, gdje njena drugarica kaže nešto u fazonu: “Kako si zaboravio da mi dođeš na rođendan, jesi li glup?!” A moja A. kaže: “Ne možeš mi reći da sam glup… ja sam djevojčica. Moraš mi reći da sam glupa!” Barem zna rodove.