kamen

Moj tata ima(o) je dvije sestre i dva brata. Njih pet. Jedan amidža je umro kada je imao 37 godina, imao je rak na grlu, ne znam sada tačno koja vrsta, i mogla bih ovaj post pisati na deset stranica kada bih krenula da pričam o nestručnosti naših doktora da ga otkriju, punih godinu dana, prije nego što je tata našao nekoga ko je bolest uočio čim je amidža otvorio usta. Nažalost, tad je već bilo i prekasno. Iza amidže su ostale dvije rodice, od 2 i 4 godine. On bi danas bio djed troje unučadi.
Nisam svoga oca vidjela, u životu, da plače mnogo puta, zapravo samo triput – kad sam se udavala, kad se jednom bojao za mene u jednoj ružnoj situaciji i kad je amidža umro.
Ja sam tada imala nekih 12-13 godina, ali se dobro sjećam svog oca kako jeca glasno nad mezarom i kako mi se srce slomilo u milion komada nad tom slikom koja će mi zauvijek ostati urezana u sjećanju.

Jedna od tatinih sestara, tetka N, umrla je prije nekoliko godina također od raka. I to je bilo izuzetno teško jer je bolest bila vrlo progresivna, a ona je postala dementna, nemalo prije smrti. Zadnji put sam je vidjela kako sjedi u svojoj fotelji i gleda kroz mene s osmijehom na licu i pogledom u očima koji govore da nema pojma u koga gleda.

Moj djed, tatin otac, također je umro od raka pluća u 60. i nekoj godini. Mi smo tada bili u izbjeglištvu u Tučepima, gdje su bili i on i nana, ali je djed prije smrti poželio da se vrati u Bosnu, da ovdje umre. Pošto se nismo mogli vratiti svojoj kući, doveli su ih u jedno selo kod Zenice, a nakon što je umro, vratile smo se i mama, sestra i ja, da budemo s tatom, jer je tata sve vrijeme, dok je trajao rat, bio u Bosni. Djed H je bio jedini djed kojeg pamtim, iako sam imala tek 5, nepunih 6 godina kad smo se rastali, jer je mama svoga oca izgubila kad je ona imala 10 godina.
Ima još jedna slika, urezana duboko u moje pamćenje… slika kada ulazim u sobu gdje je djed ležao zadnjih dana svog života. Na zidu je bila tapeta koja je imala neki motiv prirode, zelenila, šume… znate, one poznate (prije)ratne tapete. I krevet ispod, prazan i bijel. Pitala sam svoje odrasle zašto mi djed nije javio da je umro, što me nije čekao, ja sam njemu došla.

Prije nekoliko mjeseci tati se pojavila kvržica na ruci. Svojstveno svima s njegove strane familije, odbijao je da ode doktoru kad smo ga molile, odmah na početku. Kad je već postalo problematično, otišao je da bismo saznali da je u pitanju rak kože. Odstranio je sve, evo već dva mjeseca su doktori redovna stanica, međutim onkolog je danas rekao da bi to trebalo još malo izrezati, jer su mu odstranili premalo zdravog tkiva i zbog toga postoji bojazan da se rak uskoro vrati. Njemu se sve to ne da, a mi ulažemo svu svoju energiju da ga guramo da to odradi kako treba. Dijabetičar je na inzulinu, pa mu je rana, kada su prvi put radili, jako teško zarasla i sad se njemu sve to ne prolazi ponovo.

Danas sam saznala i da druga tatina sestra, tetka Š, koja me praktično othranila u prvim godinama mog života, ima rak pluća, kao djed rahmetli. I ona već dugo kašlje, doktori odlažu snimanja, prebacuju odgovornost, imaju preča posla od spašavanja života, u svakom slučaju. Kao i u slučaju amidže i slučaju mnogih ljudi iz okoline, ljudi umiru zbog zakašnjele reakcije onih koji bi nam trebali spašavati živote.

Njih četvero od petero braće i sestra, uključujući i djeda, imaju ili su imali tu odvratnu bolest.
Ja znam da se od nečeg mora umrijeti i da su svi oni već i u godinama, mada moj tata nema još ni 70, ali se borim da razumijem kome povjeriti svoj život u ruke kad nemaš veze ili novac i kako zaštititi i sačuvati svoj život kada smo prinuđeni da jedemo smeće i dišemo još veće smeće, naročito kad su ljudi stariji i sami i kad apsolutno nikog nije briga kad ćeš doći na red za CT. Što je (bila) sudbina, evo, obje moje tetke i amidže, a bojim se da ne bude i tatina…