Moj problem je što neke stvari pamtim vrlo loše ili nikako, a neke pamtim kao slon, međutim u slučaju trčanja za papirima i pamćenja kojim sam redom obišla koju instituciju prije više od 3 godine, do izražaja dolazi taj problem što ništa nisam zapamtila.
Konsultovala sam se sa nekim ljudima, misleći da će oni znati, pretraživala online i rezultat je bio isti – moram prvo ovo jedno da bih ono drugo poslije. Kad sam jutros, nakon neuspjelog pokušaja jučer, otišla da završim to prvo jedno, oni su mi rekli da ipak moram prvo to drugo, pa tek onda doći njima.
Pretpostavljate, a možda i ne, ako ste sretni pa se ne susrećete mnogo sa birokracijom i administrativnim poslovima, da se na telefone rijetko ili nikad niko ne javlja, pa se mora uvijek sve ručno i pješke.
Naravno, to drugo mogu tek sutra, jer moram na posao, iako sam jutros više od dva sata izgubila do Ilidže i nazad, međutim, saznajem da mi za to drugo treba ugovor, a za koji sam prekjučer zvala i za koji su mi rekli da je rok 3 mjeseca da ga pripreme, a znajući kako kod nas sve ide, on sigurno neće biti debelo unutar tog roka, nego će biti pred sami istek, a izglednije i nakon roka. Što znači da ja ne mogu da dobijem ni novo rješenje o statističkom razvrstavanju dok ne promijenim podatke koji se odnose na ID broj, a da bih to promijenila treba mi taj ugovor… I onda sve skupa s tim idem u banku da i tamo mijenjam podatke da bih mogla uredno plaćati svoje obaveze, jer trenutni račun se više ne poklapa s novim rješenjem kojeg sam dobila.
Dešava se i to da ide ljeto i godišnji odmori, pa će ono što se svakako dugo čeka, sada sigurno čekati i duže, a na rješenju mi piše da imam rok od 5 dana da sve predam inače mi slijedi kazna od 500 KM. Ja sam novo rješenje dobila debelo poslije tih 5 dana, ovako možda dvije sedmice kasnije, što znači da sam u samom startu bila vremenski zakinuta.
Uporedo s tim plaćam 40 KM mjesečno jednom udruženju da oni završe, pa barem, većinu ovih poslova na koje ja gubim vrijeme svakodnevno, a onda i kad zatražim pomoć, daju mi se pogrešne informacije i opet na kraju sve uradim sama, samo izgubim dane, sedmice, možda i mjesece, a i živce.
Svako se češe tamo gdje ga svrbi i mene ovo, trenutno, svrbi do ludila i ne mogu nikako da shvatim zašto našim vlastima nije u interesu da svojim građanima olakšaju postupke vođenja poslova i zašto je u našoj državi to toliko komplikovano da bi i najtvrdoglavijeg odbilo od otvaranja i vođenja posla. Tačno mi dođe da sjednem i plačem i vrištim, a to mi samo troši energiju koje svakako nemam, i nema tih udisaja i izdisaja i gledanja u plava i zelena prostranstva koja će me smiriti i olakšati da prihvatim u kakvoj vukojebini živim.
Draga Morgana, znam da te ništa ne može utješiti, ali ipak ću ti napisati da niko ne pamti redoslijed šaltera i da se on magično i tajno mijenja čim okreneš leđa.
Kad krenem u taj lov, prvo se najedem i napijem, pa se naoružam strpljenjem i dijelim osmijehe i podršku okolo, natjerala sam se da uvijek nekog pustim prije mene, kolikogod mi se žurilo, ili da nekom pomognem ispuniti formular, namjerno i u inat svoj nervozi koja prati obilazak šaltera. Kad je bal, nek je maskenbal.
I ja sam jutros pošla s mišlju da, evo, idem ponovo, ovaj put bez nervoze i srkleta, i moju nervozu i skrlet nikad neće primjetiti niti osjetiti oni koji rade, a koji bi možda trebali da znaju koliko je sistem loš, mada, realno, ni tete za šalterom i iza vrata nisu krive, one su tu da čuvaju stolice i njihova je jedina greška što, mnoge od njih, ili mnogi, jer ima i muškaraca, ne znaju svoj posao. Pa onda i zato moraš duplo sve što bi možda i odradila odjednom.
Moju nervozu i srklet definitivno neće osjetiti neko ko skupa sa mnom stoji u redu, čeka tramvaj ili autobus ili neko ko i sam gleda kako da što prije završi svoj posao. Nažalost, to samo jede mene iznutra i mene truje i evo blog trpi, jer nisam sigurna ni da mi može iko pomoći ako budem pričala bližnjima o tome, mogu ih samo nasekirati.
Tebi hvala, imaš skroz ispravan stav i moramo čuvati svoje živce, zato treba baš tako – ujutro sit i napojen krenuti u administrativne bitke, pa izaći ćemo nekad iz njih, cilj je, valjda, što manje oštećeni 🙂
Ja sam počela pogađati koje je tvoj post čim vidim na naslovnici podijeljenu pjesmu. 😄
Sretno sa birokratijom, treba tu beskonačno mnogo živaca, vremena, neupotreba logike i zdravog razuma. “Ganjanje papira” kod nas ide po principu što bi jednostavno kad može komplikovano”.
Hahah, a kako to vidiš? Ja ne vidim ničije pjesme dok blog ne otvorim.
Hvala! Ma riješit će se, znam, samo ću potrošiti previše vrijednih resursa, poput vremena i mojih živaca.
Pa, ovdje gdje se redaju novi postovi, prvo mi pokaže sliku ili video a tek ispod tekst. Onda tek kad otvorim nečiji blog, pokaže se slika ili video na kraju posta, gdje si ga vjerovatno i stavila. Zar tebi ne pokazuje tako?
Ja stvarno ne kontam najbolje raspored po bloggeru. Nije mi nekako logičan.
Aaa razumijem sada, ti ideš na kontrolnu ploču i tamo listaš blogove koje pratiš, da… tu se prvo vide slike i YT videi. Ja otvorim početnu blogger.ba i čitam najnovije, ali kako ulazim stalno, malo šta me maši 🤣
Meni se smucilo od nase vlasti. Meni se toliko gadi ovaj nas sistem, bar meni ovde u Sa da ja se trudim da ne mislim o njima. Boze sacuvaj, ono toljagom doobro namlatiti sve redom koji ne rade svoje poslove u ovoj drzavi. Toliko nepotrebnih otezavanja ljudima, da je to jedan od razloga sto ja razumijem da narod ide na zapad. U ovo vrijeme interneta, robota, AI i sta sve ne, kod nas se najbanalnije stvari ne mogu poboljsati. Toliko mi se gadi nasa nesposobna vlast, ma pogan. I to ovde u Sa a predpostavljam da je slicno i u drugim gradovima
Pa kažem ja, vukojebina, zatežu nas gdje god mogu i samo su ažurni kad kazne treba naplatiti, tu se nikad ni dana ne kasni. Punimo budžet efektivno.
Ne radim ja to zbog drugih, nego zbog sebe, ako me razumijes.
Hahah, razumijem, vjeruj. Da nije zbog sebe, bilo bi gadno za druge 😁