pam, pam, pam, pam…

Hvala Bogu i Martinu Cooperu na mobitelima u situacijama kao danas, kada me uhvatio smijeh dok sam isla kuci i razmisljala o nekim razgovorima i situacijama za koje nemam pojma kako su mi pale na pamet, narocito jer su se desili prije ko zna koliko godina i apsolutno je upitna njihova autenticnost u mojoj glavi. Ali su me nagonile na takav smijeh dok sam hodala sama u susret svim tim ljudima koji zguzvani cekaju bus ili tramvaj.
Pa sam brzinski izvukla mobitel iz dzepa i buljila u onaj lock screen da izgledam manje pomaknuto, misleci uporedo da cu pogledati koliko je sati. Nikad ne zapamtim koliko je sati kad provjeravam telefon zbog toga.
I tako brzo prodje tih 5-6 kilometara na putu kuci, malo muzika, a malo interna komedija.

Kad sam kod kilometara, danas sam presla malo iznad 20.000 koraka. Bravo ja!
Otkako je lijepo vrijeme gledam da odrzim prosjek od 10.000 dnevno i zasad mi super ide, a ja se zbog toga bolje osjecam. Hodanjem i muzikom u borbi protiv unutarnjih monologa. Danas mi je i to poslo za rukom, nasmijala sam samu sebe umjesto da se jedem. Kakav uspjesan dan!

PODIJELI NA
LinkedInPin It

8 comments » Write a comment

  1. Zbilja bravo! 💪

    Svakodnevno hodanje je nešto što mi mnogo nedostaje ovdje jer američka infrastruktura je dizajnirana za vožnju (i prodaju) auta. U vrlo malom broju gradova, poput NYC, ljudi ustvari svaki dan imaju šansu da hodaju. Mi se trudimo da što češće idemo u parkove (kojih, moram priznati, ima puno), ali nije to isto kao kad ti je nešto ugrađeno u rutinu.

    • hvala ti!

      da se to primjetiti i u filmovima, haha, bas tako kako si napisala. I nije isto, imam osjecaj da se mnogo vise kilometara predje ovako nego u parku. Vikend sam provela u laganoj setnji u prirodi i manje se “trosi”, a meni hodanje dodje i kao neki mini trening, jer prilicno brzo hodam. Sto svakako ne znaci da bilo kakvo setanje i hodanje nema svoje benefite.

Komentariši