Uvijek su me strasno nervirali ljudi koji su brzi na jeziku i spremni da osude necije ponasanje, narocito bez sagledavanja svih cinjenica i uvida u cjelokupnu situaciju. To se posebno odnosi na ljude koji osudjuju roditelje u njihovom odgoju djece. Da sad ne ulazim u dubiozu i ne objasnjavam kako u svakom zitu ima kukolja, to je sasvim jasno.
Mislim da je to najvise izrazeno kod slucajeva, o kojima najcesce citamo online, gdje roditelj zaboravi dijete u autu sa, nazalost, kobnim posljedicama. Ko si ti da nekome sjedas na kosti sa popovanjem kako je taj roditelj nepromisljen i kako se to tebi ne bi nikad desilo? S kojim pravom? Sve premajke i preocevi, cesto i bez djece, ONO zna da se to njima ne bi nikad desilo. Jer tom roditelju nije vec dovoljno sto je ostao bez djeteta i sto ce s tim osjecajem krivice morati da zivi cijeli zivot. Treba mu jos jedan keyboard warrior da mu pametuje kako bi on to bas ovako.
I to je ona od najgorih situacija, po mom misljenju, gdje dijete izgubi zivot zbog greske roditelja. Ima toliko bezazlenijih u odnosu na pomenutu, ali sa nekim drugim posljedicama zbog kojih ce neko ispastati dok je ziv. Neka ispasta tri dana, dovoljan mu je taj dever koji ga predje kad shvati da se djetetu nesto desilo zbog nj greske.
Jucer sam pregrizla jezik jedno 3x jer sam, zamalo, poletjela da pitam kako se to desilo, a onda sam skontala da se desilo tako, lako, da je sekunda dovoljna da se desi nesto zbog cega cemo se kajati, narocito s djecom, koja su najbrza bica na planeti kad treba neki zijan uraditi.
Na kraju krajeva, sasvim je ljudski pitati se kako se desio neki propust, ako nista iz znatizelje, ali je i sasvim bezobrazno i podlo to pitanje izreci i naglas i jos pri tome odrzati predavanje o tome kako bi to neko drugi.
Čitam neki dan da su se roditelji s djetetom iscrpili na Skakavcu, bili i gladni i žedni. Fakat znatiželja i mozak se zapitaju “ali kako? to je maltene gradska ruta, ljudi je pređu u papučama” ne znam kako spriječiti da mozak radi na taj način. Vjerovatno da ih znam bilo bi drugacije, lako je online biti The Judge 🤷♀️
evo neki moguci scenariji – nisu planirali ici bas toliko daleko koliko su otisli, pojeli su sve prije nego sto su planirali, djeca budu gladna i zedna i mimo onog sto predvidis, mozda su isli prvi put pa malo i zalutali, pa je time put bio duzi i tezi…
Naravno da je lako zapitati se kako, svi se mi to zapitamo u vezi x stvari, ali jedno je pitati se u sebi, a drugo ta svoja pitanja servirati onima koji su se nasli u toj situaciji i pri tome im govoriti kako su trebali.
Slažem se, i ja sam to pomislila nakon ovih prvih misli. I logicno ne bih se nikad upustila u komentarisanje gdje bi to ti ljudi mogli vidjeti, sve i da sam najveci anonimus profil na nekom portalu.
Krivo mi bude sto na ove stvari po pitanju djece nisam NA PRVU kind i gentle, cujem neku vrisku odmah pomislim roditelji ih upušćali, a djeca se rađaju sa temperamentom. Treba mi cijeli proces da smirim tu osudu na prvu.
Smijesan mi je onaj video sto je sad popularan, kao djeca plaču iz sveg glasa, komšije misle da ih tuku, a tamo mama lijepi jabuku jer je slučajno prerezala kako dijete nije htjelo hahah. U većinu slučajeva je to zapravo tako.
ako budes zeljela djecu i budes ih imala, razumjet ces. Znam da to iz perspektive nekoga ko nema djecu zvuci kao da pametujem, ali neke stvari su jednostavno takve kakve jesu i koliko god ruzno zvuce kad se kazu, to ne mijenja njihovu istinitost.
jucer sam u restoranu sjedila u blizini zene cija je beba vristala dobrih sat vremena s prekidima. je li mi islo na zivce? naravno da jeste, ali sam znala, sto se kasnije i pokazalo, da je beba bila izrazito umorna, a nije mogla da spava uz sve napore te majke da je smiri, a zena je bila izuzetno smirena i strpljiva. Dok nisam imala svoju djecu nisam razumjela zasto je, pobogu, ne moze smiriti ili zasto samo ne ode. Joj, pa zato, toliko je razloga koji se svi nauce samo kroz roditeljstvo.
taj video sam vidjela i ja. to je stvarno, ali stvarno tako 🤣
Uz dužno poštovanje svima, ali nikako ne mogu da zamislim situaciju u kojoj bi se nekome oko mene sa djecom ili možda čak i meni, tebi ili bilo kome desilo da *zaboravi* dijete u autu. Kakav je to stres napameti toliki da zaboraviš sopstveno dijete? Ja na mačku mislim da joj je dobro tu gdje je, kamoli na dijete.
Eh – tu stajem – jedno je pitati se u sebi kako, a sasvim drugo – slažem se – izgovoriti to. Sreća moja pa uvijek krećem od sebe i sve što ne želim da meni neko kaže, ne govorim ni ja ljudima, pa većinom šutim u mnogim situacijama. Sreća i što se nikad nisam ni našla u nečemu sličnom, a online i ne ostavljam komentare previše. Osuda mene same što imam godina koliko imam a da nisam udata i nemam djecu gdje mi svako kaže šta mu prahne kad god mu prahne, pa tako trudim se zaobići sve što nije lijepo u meni a čime bih ne daj Bože gađala nekoga. Ako ne mogu lijepo, iskučim se jer bolje onda nikako.
Jedina opaska – ako smijem – na tvoj tekst je ono gdje piše – “cesto i bez djece”.. to što ja nemam dijete, ne treba da me se osuđuje, smatra manje odgovornom, bez empatije, razumijevanja i možda čak u pojedinim slučajevima boljem pristupu situacijama od nekih roditelja… 🙂
Ja mogu da zamislim, npr. dijete je zaspalo u autu, imas neki bitan sastanak na poslu, odlutale su misli, a ne cujes dijete, neki stres, neka nesreca se desila… meni se nije desilo, ali necu i ne mogu reci da mi se NIKAD ne moze desiti bilo sta. Naravno da mislis, meni je vec instinkt da prvo otvaram vrata gdje sjede djeca cim izadjem iz auta, ali stvarno vjerujem da su takve situacije, gdje neko zaboravi, sasvim moguce. I najboljim od nas se mogu desiti.
Eto, bas to sto polazis od sebe je ispravno, jer svako od nas ima neku situaciju u zivotu, ima nesto sto je mimo onoga sto drustvo od nas ocekuje pa ako ne bismo voljeli da se sudi nama, ko smo mi da sudimo drugima?
to “cesto i bez djece” nije nikakva osuda, niti smatram da su ljudi bez djece sve to sto si nabrojala. Ali, samo roditelj moze da osjeti kakva je to kolicina odgovornosti i brige. To sto bi ti mozda racionalnije donijela neku odluku nego neki roditelj, znaci bas to, da si racionalnija kao osoba od te druge osobe. Roditelj ce to neko jutro krenuti na posao i bez dva sata sna, sa djetetom koje je vristalo cijelu noc, koje je vristalo i plakalo 7 prethodnih noci, a taj stres i taj osjecaj bespomoci moze osjetiti samo onaj koji kroz to prolazi. Dijete ce zaspati u autu, roditelj ce biti dezorijentisan zbog nedostatka sna… a s druge strane, mozda je i samo neodgovoran roditelj, kao sto neko moze biti nedgovoran sin, neodgovoran radnik, prijatelj… a opet, toliko je situacija koje se desavaju samo roditeljima. Nije to razlog da se iko bez djece ljuti niti je to uvreda. Ja isto tako ne mogu znati niti pricati o situacijama u kojima se nikad nisam nasla – pa cak ni drugim roditeljima, jer ne znam kako oni oblikuju i vode svoje zivote.
Svi žele najbolje za svoje dijete. Mnogi ne znaju šta je najbolje (misle da je jedno a drugo je…) dok drugi nisu dovoljno odgovorni (široka je lepeza karaktera i osobnosti). Da samo svi najbolji i najodgovorniji ne bi nikad bilo nikakvih grešaka i svijet bi bio savršen. Ali šipak…
Uzevši ovo u obzir, sve se može desiti. Možda ne svakome isto… i nemamo ništa od toga ako sebi i okolini želimo pokazati da smo bolji od osobe kojoj se to desilo. Nama će se desiti nešto drugo ili, ako smo sretni, proći ćemo bez grešaka koje ćemo pamtiti. Ponavljam, ako smo sretni a ne da smo toliko sposobni da na sve mislimo i da nas zaobiđe.
Pitanje “Kako?” nikad ne treba postaviti u osuđujućem kontekstu nego samo da se nauči iz njega pa čak i da pomenuta osoba vidi gdje je pogriješila te da ne ponovi slično. I da imamo sve informacije o slučaju te skontamo da se nama, fkt, taj slučaj ne bi desio, pa šta… u tom smo dijelu odgovorniji u nekom drugom nismo.
Ja, lično, smatram da mi se sve može desiti a takođe vidim sebe kao osobu koja pokušava na sve misliti pa i 10 koraka unaprijed. Bez obzira na to znam da me može sve uhvatiti nespremnog i to je savršeno normalno.
I opet, po ko zna koji put, ponavljam: Kad se ne možemo ničim izdići iznad drugih, onda druge pokušavamo spustiti te smo prividno iznad.
Ego, jedan od jačih karcinoma društva.
Ti si sve to objasnio i mnogo bolje od mene, argumentovano i bas onako kako i sama mislim.
Tacno to sto kazes i ja mislim o sebi – odnosno mislim da sam uvijek spremna i unaprijed planiram stvari, ali zaista, zaista ne zelim i ne mogu da tvrdim da me nesto, nekad, negdje ne moze i nece zateci nespremnu. Pa ako nista, bas iz tog razloga sto tako samouvjereno mislim da ne moze.
Pitanje “Kako?” i jeste ispravno postavljati jedino u tom kontekstu. Sto kazes, nije mi se desilo to, ali desice mi se nesto drugo sto se ovoj prvoj osobi ne bi moglo desiti. Treba li uzvratiti istom mjerom?
Ako nije za osudu, za šta bi onda trebalo biti?
Za nista. Sta ti donosis svojom osudom ikome? Jesi pomogao nekome jer si se nasladio misleci da si iznad onih koji grijese? Komplekse vise vrijednosti ne treba lijeciti na tudjoj muci, odvratni su mi takvi ljudi.
Koja je onda razlika kada osudimo kriminalce, lopove ili ljude koji su se napili pa havarisali?
Ako ti to ne znas onda se ni meni ne da objasnjavati.
Vidim da ti je tema lična iz nekog razloga, ali ovo je sve definisano zakonom kao krivicno djelo i za svake je osude. Pogotovo ovako ekstreman slučaj gdje je roditelj svojom nemarnošću zaboravio dijete u autu. Svakom roditelju se desi nešto gdje mu dijete malo padne, lupi glavom i slično, ali valjda bi ti trebali uzeti odgovrnost i reci sebi bože kakav sam, a ako te neko vidi da ti se to desilo naravno da ce te osuditi. Samo je lakše dati osudu, nego ju primiti.
Nije mi tema licna, nije se desilo nista slicno meni niti ikome koga znam, hvala Bogu. Govorim samo o situacijama o kojima sam citala na netu i koje nikad nisam osudila jer ne smatram se moralno superiornijom i nepogresivom u odnosu na druge.
To sto zakon nesto osudjuje ne znaci da je vrijedno moralne osude, jer vrlo dobro svi znamo koliko zakon ne priznaje nista mimo svog slova na papiru, a sumnjam da je za moralne osude i neko ko pocini krivicno djelo u samoodbrani npr. ili ubije pjesaka koji vozacu izleti ko zec. Zakon to osudjuje, osudit ce i roditeljima ali cisto sumnjam da to iko radi namjerno i zato jer je los roditelj. Mala promjena perspektive ne skodi.
Ja isto tako redovito pokusavam razumjeti ili opravdati postupke ljudi. Ne trcim da odmah kazem da sam sklopio sliku dogadzaja. Takodje u nekoj fer prosudbi uvijek pokusavam saslusati i sta je druga strana rekla. Jer sam se uvjerio kako stvari mogu biti dio nekog nesporazuma. I ovo sto se desilo toj majci, sasvim sigurno ce i njoj uciniti zivot jako teskim. I stvarno mi je zao te majke, nekakva je slabost ili jaca sila bila da se ovako nesto desi. Kao i kad se dese neke saobracajne nesrece, nije nuzno ni onaj vozac auta zla osoba, mnogo je situacija da ljudi naprave nenamjernu gresku sta god da je razlog.
Taman tako, Niki, nema se tu sta dodati ili oduzeti.
morgana
05.05.25 @ 16:41
Neće mi reply, pa sam ovako.
Ako ćemo u beskonačnost banalizirati tragedije pod izgovorom empatije, onda dolazimo u moralni vakuum u kojem niko više ni za šta ne odgovara i sve postaje “lako se desi”, “i najbolji griješe”, i “niko nije savršen”. Ali realnost je da neke greške imaju ogromne posljedice. I ako ne možemo povući liniju između nepažnje i odgovornosti, onda čemu uopšte pojam krivice?
Naravno da većina roditelja ne zaboravlja dijete u autu jer su zli, ali moralna osuda ne služi da etiketira nekoga kao zlotvora, već da društvu jasno kaže: ovo je granica koju ne smijemo prelaziti. Zakon nije samo “slovo na papiru” on je proizvod ili amalgam moralnog koncenzusa jednog društva.
Ne kažem da ne možemo suosjećati s bolom roditelja i da isto tako ne možemo razumjeti ljudsku slabost, ali ako u potpunosti suspendujemo moralnu procjenu u ime empatije, onda pravimo, prema mom viđenju stvari, jedan opasan presedan; Da je sve oprostivo jer eto svakom se, ne do Bog, može desiti. A odbijam vjerovati da je to baš tako jer kao društvo moramo imati standarde ma kako god to izgledalo da nije tako u trenutnim vremenima.
Na kraju smatram da možeš suosjećati sa tragedijom, jer je ljudski, ali možeš i osuditi u isto vrijeme, jer suosjećanje bez istine nije empatija, nego poricanje odgovornosti.
A ako ovo nije vrijedno moralne osude, gdje ti tačno povlačiš granicu? I šta ostaje od pojma odgovornosti ako ga svaki put zamijeniš razumijevanjem?
I fkt nemam loše namjere, niti želju za provociranjem. Već me zaista interesuje jer iz tvojih postova koje sam imao priliku pročitati, imam neki dojam da ipak ne gledaš ovako šturo i neodgovorno na stvari.
Ni u jednom momentu nisam rekla da greske nemaju posljedice i da se za njih ne treba odgovarati. Upravo sam tu podvukla razliku.
Govorim iskljucivo o nasoj ljudskoj, brzopletoj odluci da osudimo nekoga i bacimo na nj drvlje i kamenje prije nego sto znamo sve cinjenice. A to je uvijek i bez dvojbe tako, narocito online, kada citamo vijesti na temu neke nesrece.
Jasta ce nego pred zakonom odgovarati, ali jel im treba i osuda online moralnih vertikala koji kao ZNAJU da se njima to ne moze desiti?
Uostalom, o tome sam i pisala, kako su brzi na osudi upravo oni koji misle da se njima ne moze potkrasti nikakva greska. Ko su oni da sude ikome? Eto imamo zakone ljudske i Bozije.
Gdje sam ja napisala da takav roditelj nije odgovoran? Ja samo kazem da se te stvari mogu desiti apsolutno svakome, a da pri tome ne znamo uslove pod kojima se to desilo, a spremni smo odmah osuditi. I nikako mi to nije u istoj ravni s kriminalcima, lopovima… takvi uglavnom ne osjecaju pokajanje i svjesni su posljedica svojih zlodjela. Roditelj ce jednom pogrijesiti, kobno, odgovarati za to pred Bogom i zakonom, zivjeti s tim do kraja zivota i treba mu jos neko kljucati za to jer taj neko misli da roditelj nije svjestan pogreske i da ce to kljucanje dovesti do toga da se ista greska ne ponovi nekom drugom?
Nisam stura i neodgovorna, samo ne vidimo stvari na isti nacin.
Ako se smijem ubaciti Morgana i Pojačalo.
Sa oboje se slažem jer pričate o različitim stvarima.
Odgovornost je tu… Čak, u slučaju djeteta, ne treba ti ni Zakon ni Bog jer ćeš sam sebe pojesti od muke. Ne samo da je to dovoljna nego i pretjerana kazna.
Morgana je pričala o podrugljivom upiranju prstom, podsmjehu i veličanju sebe na tuđim mukama… A mnogi jedva cekaju to bez da se dopusti istini da ispliva, činjenicama da se uzmu u obzir…
Bujrum kazza, da vidim da li razumijem oba stava, morgana ističe koliko je ljudski sačekati sve činjenice prije nego što poletimo s osudom, a kazza podsjeća da je roditeljska odgovornost sama po sebi mučan proces pokajanja i kazne?
To sve stoji, međutim, srž mog stava nije u negiranju činjenice da se svima može desiti greška, to sam i rekao više puta, vec u tome da baš zbog mogućnosti takvih tragedija trebamo izgraditi izuzetno visoke standarde i jasno povući granice odgovornosti. Moguće da je to idealistički, ali ne želim drugacije razmišljati, pogotovo ako je u pitanju moja neophodna sredina porodice i prijatelja. Da ne bude hu ha, a kad je belaj da se šuti.
Svaka smrt djeteta iz nehata nosi sa sobom ogroman teret krivice i boli za roditelja. Ali javna rasprava i moralna osuda nisu alati za zgražanje nad pojedincem, barem ne bi trebali biti, već mehanizmi koji podižu svijest o nedopustivosti takvih propusta. Vjerujem da kada neko vidi da društvo ne prećuti ni najmanju nepažnju koja može koštati života, stvara se pritisak da svako postane pažljiviji.
Na internetu, gdje svako moze postaviti svoju “moralnu vertikalu”, važno je razlikovati vrijeđanje i ponižavanje od argumentovane diskusije. Osuda koja ukazuje na ozbiljnost posljedica i potrebu za preventivom ima društvenu vrijednost; Bez toga bi svaka tragedija brzo potonula u zaborav. I isto tako, kad vidimo kakva je čija moralna vertikala, jasno nam je da li ćemo uzimati sve što ta osoba govori, ili ćemo presjeci u startu.
Što se tiče bliskih osoba, pregristi jezik podrzavam jedino ako ti zaista nije stalo do te osobe. Ako ti je stalo, onda smatatram da je tvoja dužnost, možda bolna, ali neophodna: ukazati na odgovornost i potaknuti promjenu ponašanja.
I zato mi je neobicno da je šutnja riješenje, baš zato što se nažalost može svakom desiti treba otvoriti tu temu sa zaista bliskim ljudima. Ne nužno samo za ovu situaciju.
Ali razumijem, svako od nas ima lične trigere koji nas dovedu da intezivno reagujemo na nešto. Možda se tu krije odgovor za sve, šta je to što nas trigeruje i zašto? I tako 1000 puta, pa možda otkrijemo odgovor.
Od A do Ž.
Ti si samo ozbiljno zagrizao i proširio temu (što i treba) a to nije bila tema posta nego njen mali dio oko zlih namjera okoline.
Jedino mislim da je, za ozbiljne roditelje, standard već visok i da je gubitak djeteta na najvećoj skali i tu se ne treba ništa posebno dodati.
Osim ako su roditelji baš zglajzali te bili nemarni na nedopustiv način.
ali ko kaze da ti standardi ne postoje i da granice nisu povucene?
Idealisticki je itekako, da li zaista mislis da se tim ljudima to suti i da se o tome ne prica dovoljno? Evo i msks je sve to fino objasnila. Postoje opsezne studije na tu temu, kako i zasto se nesrece takve vrste desavaju. Nije sve tako crno i bijelo.
Mene zaista nista licno nije trigerovalo osim bezobrazluka ljudi online.
https://www.klix.ba/vijesti/crna-hronika/uzasna-nesreca-u-laktasima-kcerka-pregazila-majku-u-dvoristu-vozeci-u-rikverc-preminula-je/250505149
Je li i ovo za svaku moralnu osudu? trebamo sad svi naklopiti na kcerku jer nije dovoljno obracala paznju po standardima svih koji misle da mogu i znaju bolje?
Ne daj Boze nikome biti u toj situaciji, samo cu to jos reci.
Prosle ili pretprosle godine palo je ono malo dijete u Bunu, i svi se digli kao kako se to moglo desiti.
Ljudi nisu svjesni koliko je to brzo, koliko je samo 2-3 sekunde dovoljno da ne gledas u to dijete i da se desi tako nesto. Et nemam svoju djecu, ali sam sestrinu cuvala odkako su rodjeni, plus je jedan tesko autistican, i to ne bih nikad rekla “trenutak nepaznje” jer nije to ni trenutak ni nepaznja, nego prosto sudbina i sta je zapisano.
Nije problem kad dijete pane, pa padaju stalno i padali smo i mi, i mora nekad i past. Ali jadan onaj kojem je zapisano da mora prezivjet bol gubitka djeteta, ne daj Boze nikome.
Od nekih stvari ne mozemo pobjeci, nazalost, sekunde ti odlucuju o cijelom zivotu. Ne daj Boze nikome.
Slažem se potpuno s tobom, ali, u sebi, priznajem, da poput Seline, ranije nisam mogla da razumijem i išla sam čak i do osuđivanja.
Međutim, prije nekoliko godina sam pročitala jedan baš opsežan članak na tu temu (mislim da je bio i pitanju Atlantic). Nakon detaljnih opisa situacije, prije i poslije tih tragičnih dešavanja, intervjua s jadnim roditeljima, psiholozima, pravnim ekspertima, shvatila sam da je to nešto strašno i dobila sam mnogo razumijevanja.
Također, to je nešto što se u Americi nažalost mnogo češće dešava nego u ostatku svijeta i, s obzirom da zivim dugo ovdje i da poznajem srž američkog mentaliteta, mogu da razumijem možda bolje nego neko ko ne živi ovdje.
Primjer: SAD je jedina razvijena zemlja u kojoj nema NIKAKVA zakonska regulacija na federalnom nivou kojom se poslodavci obavezuju da radnicima daju bilo kakav vid plaćenog odsustva. Dakle, zakon ne nalaže niti jedan dan plaćenog bolovanja ili odmora. I sad zamisli neko kome je dijete bolesno, a već jedva sastavlja kraj s krajem, ima opciju da ostane kući s djetetom i da mu, u najboljem slučaju taj dan ne bude plaćen. U najgorem slučaju, može dobiti otkaz (bez dana otkaznog roka jer je i to u sklopu zakona). I zato nerijetko ljudi povedu djecu i ostave ih u autu. Zvuči strašno, ali to je nažalost američka realnost, pogotovo u slučajevima gdje ljudi rade niskoplaćene poslove, bez ikakvih beneficija. Lični primjer: moj muž i ja smo radili takve poslove dok smo studirali. Dijete smo dobili nakon što smo završili fakultete i počeli raditi u svojim branšama, gdje su uslovi rada mnogo humaniji i uključuju plaćeno bolovanje i odmor, ali nema svako taj luksuz i zato trebamo imati milost i razumijevanje.
(Oprosti molim te za ovaj maratonski komentar, ali imala sam potrebu da napišem ono što mislim na ovu vrlo kompleksnu i osjetljivu temu.)
MSKS, puno hvala na dodatku.
Nisam ovo znala.
Veoma surovo društvo.
hvala ti na ovom komentaru, bas je to zabrinjavajuce. Ljudi su prepusteni na milost i nemilost sistema u tako mnogo situacija, pa onda tako preoptereceni brigom za prezivljavanjem porodice dolaze u bezizlazne situacije, cine kobne greske, ne znajuci drugacije ili nemajuci drugi izlaz. Najlakse je osuditi, narocito ovako iza ekrana.
Morgana, Kazza – potpisujem.
“Nikad ne reci nikad” za bilo šta.
To je aksiom.
I bolje nam je da se judgingom ne iskušavamo.
tesko je to iskusenje, nema te kazne koja je ravna razarajucem osjecaju da si svome djetetu naudio.
A ovo može da se osuđuje? https://www.klix.ba/vijesti/crna-hronika/ilidza-tramvaj-sinoc-udario-pjesaka-na-pruzi-zadobio-je-teske-tjelesne-povrede/250506040/
Ko osudjuje?
Uostalom, mozemo ovako undogled, a to uopste nije tema mog posta. Ne pricamo o istoj stvari i to je to.
Joj za koju god sam situaciju sa djecom prije nego sam postala majka pomislila ‘kako to tako’ desilo mi se isto, sad samo i jedino saosjećam sa svakim roditeljem. Moju djecu je x puta samo dragi Bog sačuvao, a samo osoba koja danima i noćima ne spava zbog djece zna koji je to level umora i šta se sve može desiti kad si u takvom stanju, pa i zaboraviti na dijete
hvala ti sto to kazes, jer ja se vazda nesto bojim da ako kazem da je nesto drugacije zbog djece i da to razumiju samo roditelji, da ce me docekati uvrijedjeni ljudi bez djece, jer i oni su umorni i oni znaju kako je to i sl… a ne znaju, ne znaju kako je TO.