ko ne bi volio ponedjeljak?

Jako su mi stresna jutra kad je starija kcerka prva smjena u skoli, a poklopi se tako da ih ja vodim pjesice. Iako je skola bas blizu, ma nema 500 m, s ovom malom, koja ide u vrtic, to su posebne pripreme, fizicke i psihicke. Doduse, obje je ujutro patnja probuditi, narocito jer moraju ustati malo ranije nego kada se ide u drugu smjenu, ali to prenemaganje i “jos samo 5 minuta” i kod njih i kod muza mene ce kostati zivaca. Ili ce oni zbog toga zaplatiti. Jer ja sam tip koji je na nogama s prvim alarmom, bez ikakvih problema, zazvoni, ja ustanem i za poslom. To valjanje po krevetu i tih 5 minuta, za kojih se realno niko dodatno ne naspava, meni nikako ne ide u glavu i bas me zivcira. A dade mi se tako da su sve troje isti.
Kad konacno ustanu onda je to dodatno valjanje po kaucu u dnevnoj sobi, pa ponavljanje jedno 16x da se idu prati zubi, oblaciti, pa da se peru zubi i oblaci i tako sve dok ne vrisnem ranom zorom i pritisak mi ne skoci i neko, ponekad, i ne oplace. A kad ti dan tako pocne, a pocinje cesto, onda obecava da ce biti leptirici, sunce i cvjetici sve do kraja dana, kad se susrecem sa slicnim prenemaganjem pred polazak u krevet.

Kad konacno uspijemo izaci iz kuce, onda se mala bandita vuce ko puz jer “ona ima male noge i ne moze brzo da hoda”. Njene rijeci. Naravno, te noge nikad nisu male kad je nesto njoj po volji. Pa ja nosim i zurim, jer imam hronicni strah (poremecaj) od kasnjenja koji sam, ocito, prenijela i na stariju, pa i ona jadna zuri sa mnom. Nije mi to drago, ali je jace od mene.

Jedno od tih jutara bilo je i jutros. Konacno dodjem kuci, odoh popiti kafu u miru prije posla, kad zove muz da idem u garazu ugasiti svjetla na autu, ostala mu upaljena sinoc, neko mu javio.
Ne znam koji me djavo natjera da ponesem telefon, sta ce mi telefon na -3 gdje nema signala, valjda mahinalno, jer mi je srastao za ruku. I tako u povratku, izlazim iz lifta, a onaj telefon krenu iz ruke i gledam ga, u usporenom snimku, kako ce upasti u onu rupu izmedju lifta i sprata. Sutnem ga nogom prema hodniku, a on onako fino tresnu, odzovni citav sprat. Nije se razbio vidno nigdje, ali se ocito dobro stresao jer mi ekran vise ne radi. Sve cujem, dolaze poruke, ali ne vidim nista.

I tako… malo adrenalina za dobar pocetak sedmice i malo (vise) novca iz dzepa za kraj mjeseca. A da su samo svi ustali na vrijeme i da je neko ugasio svjetlo na autu…

Ostala bih jednako smotana.

moja tetka…

Tatina starija sestra, mogu slobodno reci, moja je najdraza tetka. Odnosno i jedna od maminih starijih sestara je tu, meni srcu najbliza, ali sam na tatinu sestru malo vise slaba i vise sam osjetljiva na nju.
Mozda je to zato jer me ona cuvala do neke cetvrte, pete godine zivota kad bi mama i tata isli na posao. Raspuste u osnovnoj skoli provodila sam kod nje, na selu, medju zivotinjama, u branju voca, povrca, pomagala oko obradjivanja zemlje onoliko koliko to djeca mogu, kroz igru, druzeci se sa djecom vani, po cijele dane. Kupali smo se u banjama u dvoristu, izvrtala sam zglobove trceci kroz brdovite livade i sume, razbolijevala se i tetka je sve to lijecila i ljubila, kuhala mi s ljubavlju, vodila me gdje god sam htjela i kuci uvijek ispracala s punim kesama svih domacih, seoskih proizvoda pripremljenih i spakovanih s puno paznje. Tetka i tetak.

Govorila sam da zelim biti tetka S. kad porastem i da se nikad necu udati. Medjutim, zeznula me tetka. Udala se u 40tim, ali nikad nisu dobili svoju djecu. Tetak joj je bio cijeli svijet i ja sam bila njeno dijete, ona je bila moja druga mama i zivjela sam za ta ljeta kod tetke. Tetak je bio jednako pazljiv, jedan divan covjek, topao, povucen, tih, ali nasmijan i blag. Tetka saljivdzija, uvijek nasmijana i ona, vrijedna i sposobna. Sjecam se njenih slika iz mladosti, prije nego sto se udala tu na selo, uvijek je bila dotjerana, radila je neki posao zbog kojeg je mnogo putovala. Sjecam se i price da je tetak bio njena ljubav iz mladosti, iz nekog razloga su se rastali i kad su se sreli kasnije, u 40tim, odmah su se vjencali i sav taj zivot prije njega ostavila je zbog njega. NIkad ni u jednom momentu nije izgledalo kao da se zbog toga kaje. Ne pokusavam romantizirati zenino napustanje zivota gdje je bila samostalna i izgradjena, samo naglasavam velicinu njene ljubavi za tim covjekom, kako god to nekome drugome izgledalo.

Kako to biva sa zivotom i godinama, ostarili su i oni, zivot na selu je postajao sve tezi, jer su oduvijek imali stoku, perad, obradivu zemlju, pa je sve to uzelo danak i na njihovo zdravlje, tetkino narocito. Nekoliko operacija, problemi s kicmom… i dalje borbena i vrijedna, ali se sve vise oslanjala na tetka.

Prije nekoliko dana, kasno navecer, tetka placuci javlja da je tetak umro. Nasla ga u stali. Cijeli taj dan je kosio, radio sa zivotinjama. Navecer je usla u kucu da malo odmori, napravi im kafu, oguli jabuke. Usao je za njom i rekao joj da legne i odmori, on ce samo jos nesto da zavrsi i dolazi. Nakon sto ga nije bilo skoro sat vremena, izasla je da ga potrazi i nasla ga, vec hladnog lica, kako lezi u mraku.

Ne mogu vam opisati koliko mi se srce slomilo. Zao mi je tetka, neopisivo, ali mi je jos vise zao tetke. Kad u tim godinama ostanes sam, bez svog najveceg oslonca u zivotu, zamisljam da je covjeku preostalo samo jos da prezivi dane koje ima na Zemlji. Prodala je kravu jer joj zdravstveno stanje ne omogucava da se brine o njoj. Njen mali svijet, u kojem sam i ja rasla, postao je jos manji, skucen i tijesan i tako bih voljela da je mogu zastititi kao sto je i ona nekad stitila mene.