Nisam sigurna da li me nervira ova jugonostalgija i nostalgija za 90tim ili mi bude simpatično kad pročitam i vidim nešto na tu temu, mada mislim da me više nervira. I hajde neka sva nostalgija, i ja sam vječno za nečim nostalgična, nego to stalno naglašavanje, kroz glorifikaciju prošlosti, kako naša djeca odrastaju u groznim vremenima, kako ne provode ni blizu vremena vani kao mi, da s kriškom hljeba u rukama ne trče po komšiluku (a evo ruke u vatru da niko danas ne bi smio pustiti dijete da luta vazdan vani, a da ne zna gdje je, nego bismo im dali telefon ili pametni sat, da su nam u svakom momentu dostupni), kako su prikovana za ekran (tu se i ja većinski slažem), kako ne znaju šta su svici, aberećke abertute, lastiš, poderana koljena i šta ti ja znam šta sve ne.
Znači, žalimo za danima kad smo mi bili djeca i projektujemo tu žal na našu djecu i oni su nešto krivi što su rođeni kad su rođeni, a sve smo im to mi dali i omogućili. Ova današnja djeca imaju sve što mogu da zamisle, nema im kada biti dosadno jer sve im je dostupno i za sve to nisu kriva djeca.
Uostalom, zaboravljamo da su i naši roditelji mislili kako mi odrastamo u groznim vremenima i kako će nam od igrica ispasti oči i da ćemo postati glupi, da ćemo biti nasilnici (kao Tramvaj), da ne radimo dovoljno, ne trudimo se, ne uprežemo se ranom zorom da budemo primjer i korist za društvo. I evo nas izrastosmo u ljude koji isto to predbacuju svojoj djeci. Samo što smo mi bolji i od naše djece, a i naših roditelja, naravno.
I uredu je, valjda, misliti kako je prije bilo bolje, ali ne dolazi to iz činjenice da možda stvarno jeste bilo bolje, nego je bilo bolje nama, jer smo bili mlađi, bezbrižniji, drugi su brinuli brige koje mi brinemo sada i sve se činilo ljepšim i rahatnijim, a to nema nikakve veze s godinama i vremenima u kojima smo odrastali, jer i naša djeca će, kad odrastu, sigurna sam, misliti kako su dani njihovog djetinjstva bili najbolji period u historiji i kako njihova djeca pojma nemaju i kako su izgubili kompas.
Da, svaka generacija roditelja glorifikuje prošlost i misle da njihova djeca odrastaju u teškom vremenu. To mi je donekle i ok i razumljivo, ali mene strašno nervira kad ljudi romantiziraju bijedu i siromaštvo. Nije sve u prošlosti bilo bajno i sjajno i hvala Bogu pa smo neke stvari prevazišli.
To me, isto, posebno nervira. Eto, mi smo imali samo jedan par cipela, prve smo dobili u 7. razredu i bili smo sretni. Ma jeste malo sutra 😂
Hvala Bogu pa ne moram razmišljati o tome mogu li obuti dijete. Nažalost, još je takvih ljudi diljem svijeta, ali to ne znači da je normalno i romantično.
Nikada se ovdje bolje zivjelo nije. Nikada zivot nije bio udobniji. Zdravlje, treba i para imat i nikada covjecanstvo nije imalo bolje uslove za zivot. Imas slobodu, imas komunikacije, imas prevoze, frizidere, vodu u kuci, masina ti pere ves, ma hej odlicno. Jedino mi nije jasno kako je Tramvaj postao onako nasilan ???
Pa i nije, danas svako nekoliko vidiš slike ljudi kako putuju po svijetu, kad je to i kome ranije bilo dostupno? Naši stariji ako su izašli iz svog rodnog mjesta bili bi sretni.
A Tramvaj igrao igrice, nemoj i ti njegovu grešku ponovit. One pojedu mozak.
Išao bos u školu 10 kilometara preko sedam brda, učila dok je čuvala ovce povazdan, da ne govorim o batinjanju koje je bilo sastavni dio odgoja i teškom radu. Naši roditelji (i djedovi) nisu baš glorificirali svoje odrastanje. To rade sad milenijalci, uglavnom. A to naglašavanje kako je prije bilo bolje, a sad ništa nije mi je svakako bezveze
Ja i govorim o tome kako mi glorificiramo svoju prošlost, ne idem sad 3 generacije unazad, ali iako je bilo tog pješačenja uz brdo i do škole i nazad, i naši su roditelji znali nama spočitavati kako ništa ne radimo, sve nam je na tacnu, samo sjedimo, igramo igrica, oni su po cijele dane bili na livadi sa ovcama i slično. Bolji život kroz krv i znoj, eto tako sam ja to doživljavala, nama lezihljebovićima je ružno, a još smo i lijeni 😆
A to će izgleda svaka generacija misliti. I mi (ne svi, al općenito se kaže) sad nekako mislimo da je gen z lijena i da žele aamo da budu influenceri i lako da dolaze do para, ne nije lijena nego je pametna xD
Baš tako, nama je samo krivo što nas nije kačilo takvo vrijeme haha
Paradoks toga da im je bilo i gore i bolje nego nama. Jednom mi rece otac kako su oni se prije kupali u rijeci i igrali po vazdan po sljivicima i livadama, kako mi to kao djeca nista nismo.
Brate oce, imala sam pet godina kad je rat stao, gdje god sam krenula bilo je “nemoj tamo minirano”, “nemoj tu, opasno”. Kakva crna rijeka, puna šporeta i toksicnog otpada
Tako je, prilike u kojima smo mi odrastali su potpuno drugačije, kao i što su sada našoj djeci. Mislim, evo igraju se i moja djeca na livadama samo što ih ja tamo moram odvesti jer smo u gradu, pa mi nema livade pred kućom, a još im je i bolje jer imaju toliko izbora gdje bi. I dalje na selima djeca izlaze vani i druže se, uz dodatak tehnologije, pa nekad tu igru zamijene i ekranima.
Brate oče 😂
Ja sam isto od tih sto su morali cijelu osnovnu 6km pjesice u skolu ici i ako je taj dan padala kisa bila bi cijeli dan u mokroj obuci i sto im je knjiga letila preko sobe jer treba ici cuvati ovce i krave, pa uzmes taj kupus od knjige i poneses sa sobom na njivu, ali nije mi to sad za sazaljenja, takva su prosto vremena bila ali da mi bude milo vidjeti one nostalgicne videa iz tog perioda,bude i mogu se sjetiti bas sretnih trenutaka iz odrastanja. Sve je kako sebi prepricamo nase price u glavi.
I ja sam isto pješačila do škole nekoliko km, još me nije mama vodila, nego me isprati dio puta, a onda nastavim s drugaricom, a već od 3. razreda i sama išla, pored magistrala, bez trotoara, dok su i granate znale letjeti nad glavama. Al što kažeš nije za žaljenja, tako je bilo i nismo ni znali za drugačije, ali isto nije ni za hvale i da se govori kako je tada bilo bolje biti dijete nego danas, jer se ne bih složila. Čisto sumnjam da su naša djeca danas nesretna jer odrastaju ovako, oni ne znaju za drugačije, kao što nismo znali ni mi. Svako vrijeme ima svoje vrijednosti i propuste.
Nervira me kad neko ne moze razgraniciti izmedju bilo je dobro, *meni* je bilo dobro i bilo je (meni) dobro u odnosu na ono sto je doslo poslije
A skroz druga kategorija su “i sta nam fali” ljudi. Izvini, eto. Boze zakloni da neko svome zeljenom i planiranom djetetu zeli priustiti sve najbolje dostupne stvari, umjesto da ga odgaja kao da je jedno od devet djece 1958. godine..
Nostalgija kao takva mi i nije neki problem, ali kad neko upali svaki coping mehanizam koji postoji da prvenstveno sebi racionalizira zasto je on morao proci kroz zivot kroz koji je prosao, te kako i zasto je to zapravo bilo puno bolje od ovog sad… just shut up
Dobra tema, tacno me mami da napisem jos jedno 15 osvrta hahah
E dobro si to elaborirala, njima je bilo dobro, pa kako to sad da nije svima. Ti šta nam fali su kategorija za sebe, takve redovno preskočim.
Mogla si, rado bih pročitala 😁
Moje skormno mišljenje je da nostalgija je super za periode kada se ne živi pa se čovijek vrati u neka lijepa vremena. SFRJ je dala skoro sve nas na ovoj platformi samo smo je doživjeli i odživjeli na drugačije načine. Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane, ali od svih, najbolja je sadašnjost jer se u njoj živi. Nostalgija je više kada neko doživi neko razočaranje pa kaže da je prije bilo bolje. No, kao šta si i spomenula u postu, dio je naših života. Upoznao sam i odrastao sam sa i uz razne generacije i nostalgične priče su šarolike. Neke poučne, a neke čisto nabadanje na nos kako sada ništa ne valja šta naravno ako realno pogledamo nije istina. Sada i ovdje mi je uvijek privlačnije, bez obzira koliko se patio ili uživao, s obzirom da su prošlost i budućnost fantomi.
E dobro si to rekao, ovdje i sad živimo, kako nama može biti bolje išta osim toga…
Tačno si me poštedila pisanja posta o ovome jer apsolutno sve isto mislim.
Prvo mi padne na pamet kako za položaj žene u društvu u bilo kakvom vremenu “prije” nije bio povoljniji od ovog, pa sve i ako imamo nemalo femicida na današnjici.
I ja sam išla kilometrima pješke u školu, po snijegu, po kiši, po zvjezdanu, i jbo to vrijeme vala.
Roditelji nikad nisu bili posvećeniji djeci, samo što nažalost to ode kod mnogih u neku krajnost pretjerivanja kada se djeci ne znaju odrediti nikakve granice i kada ljudi odgajaju svoje dijete kao da je jedino na svijetu umjesto da ga nauče da normalno koegzistira sa ostalim čovječanstvom.
Sve u svemu, svako vrijeme sa sobom nosi nešto dobro i nešto loše. Sve ostalo su subjektivni doživljaji i, što kažeš, prenošenje žala za našom mladošću na djecu.
Ljubomora, žal za mladošću… puno faktora doprinosi tome da naglašavamo kako je nama bilo bolje, a kao što Ironična reče – pojedincu je bilo bolje, ne znači da je čitav vremenski period kao takav bio kvalitetniji.