Uvijek su me strasno nervirali ljudi koji su brzi na jeziku i spremni da osude necije ponasanje, narocito bez sagledavanja svih cinjenica i uvida u cjelokupnu situaciju. To se posebno odnosi na ljude koji osudjuju roditelje u njihovom odgoju djece. Da sad ne ulazim u dubiozu i ne objasnjavam kako u svakom zitu ima kukolja, to je sasvim jasno.
Mislim da je to najvise izrazeno kod slucajeva, o kojima najcesce citamo online, gdje roditelj zaboravi dijete u autu sa, nazalost, kobnim posljedicama. Ko si ti da nekome sjedas na kosti sa popovanjem kako je taj roditelj nepromisljen i kako se to tebi ne bi nikad desilo? S kojim pravom? Sve premajke i preocevi, cesto i bez djece, ONO zna da se to njima ne bi nikad desilo. Jer tom roditelju nije vec dovoljno sto je ostao bez djeteta i sto ce s tim osjecajem krivice morati da zivi cijeli zivot. Treba mu jos jedan keyboard warrior da mu pametuje kako bi on to bas ovako.
I to je ona od najgorih situacija, po mom misljenju, gdje dijete izgubi zivot zbog greske roditelja. Ima toliko bezazlenijih u odnosu na pomenutu, ali sa nekim drugim posljedicama zbog kojih ce neko ispastati dok je ziv. Neka ispasta tri dana, dovoljan mu je taj dever koji ga predje kad shvati da se djetetu nesto desilo zbog nj greske.
Jucer sam pregrizla jezik jedno 3x jer sam, zamalo, poletjela da pitam kako se to desilo, a onda sam skontala da se desilo tako, lako, da je sekunda dovoljna da se desi nesto zbog cega cemo se kajati, narocito s djecom, koja su najbrza bica na planeti kad treba neki zijan uraditi.
Na kraju krajeva, sasvim je ljudski pitati se kako se desio neki propust, ako nista iz znatizelje, ali je i sasvim bezobrazno i podlo to pitanje izreci i naglas i jos pri tome odrzati predavanje o tome kako bi to neko drugi.
Čitam neki dan da su se roditelji s djetetom iscrpili na Skakavcu, bili i gladni i žedni. Fakat znatiželja i mozak se zapitaju “ali kako? to je maltene gradska ruta, ljudi je pređu u papučama” ne znam kako spriječiti da mozak radi na taj način. Vjerovatno da ih znam bilo bi drugacije, lako je online biti The Judge 🤷♀️
evo neki moguci scenariji – nisu planirali ici bas toliko daleko koliko su otisli, pojeli su sve prije nego sto su planirali, djeca budu gladna i zedna i mimo onog sto predvidis, mozda su isli prvi put pa malo i zalutali, pa je time put bio duzi i tezi…
Naravno da je lako zapitati se kako, svi se mi to zapitamo u vezi x stvari, ali jedno je pitati se u sebi, a drugo ta svoja pitanja servirati onima koji su se nasli u toj situaciji i pri tome im govoriti kako su trebali.
Slažem se, i ja sam to pomislila nakon ovih prvih misli. I logicno ne bih se nikad upustila u komentarisanje gdje bi to ti ljudi mogli vidjeti, sve i da sam najveci anonimus profil na nekom portalu.
Krivo mi bude sto na ove stvari po pitanju djece nisam NA PRVU kind i gentle, cujem neku vrisku odmah pomislim roditelji ih upušćali, a djeca se rađaju sa temperamentom. Treba mi cijeli proces da smirim tu osudu na prvu.
Smijesan mi je onaj video sto je sad popularan, kao djeca plaču iz sveg glasa, komšije misle da ih tuku, a tamo mama lijepi jabuku jer je slučajno prerezala kako dijete nije htjelo hahah. U većinu slučajeva je to zapravo tako.
ako budes zeljela djecu i budes ih imala, razumjet ces. Znam da to iz perspektive nekoga ko nema djecu zvuci kao da pametujem, ali neke stvari su jednostavno takve kakve jesu i koliko god ruzno zvuce kad se kazu, to ne mijenja njihovu istinitost.
jucer sam u restoranu sjedila u blizini zene cija je beba vristala dobrih sat vremena s prekidima. je li mi islo na zivce? naravno da jeste, ali sam znala, sto se kasnije i pokazalo, da je beba bila izrazito umorna, a nije mogla da spava uz sve napore te majke da je smiri, a zena je bila izuzetno smirena i strpljiva. Dok nisam imala svoju djecu nisam razumjela zasto je, pobogu, ne moze smiriti ili zasto samo ne ode. Joj, pa zato, toliko je razloga koji se svi nauce samo kroz roditeljstvo.
taj video sam vidjela i ja. to je stvarno, ali stvarno tako 🤣
Uz dužno poštovanje svima, ali nikako ne mogu da zamislim situaciju u kojoj bi se nekome oko mene sa djecom ili možda čak i meni, tebi ili bilo kome desilo da *zaboravi* dijete u autu. Kakav je to stres napameti toliki da zaboraviš sopstveno dijete? Ja na mačku mislim da joj je dobro tu gdje je, kamoli na dijete.
Eh – tu stajem – jedno je pitati se u sebi kako, a sasvim drugo – slažem se – izgovoriti to. Sreća moja pa uvijek krećem od sebe i sve što ne želim da meni neko kaže, ne govorim ni ja ljudima, pa većinom šutim u mnogim situacijama. Sreća i što se nikad nisam ni našla u nečemu sličnom, a online i ne ostavljam komentare previše. Osuda mene same što imam godina koliko imam a da nisam udata i nemam djecu gdje mi svako kaže šta mu prahne kad god mu prahne, pa tako trudim se zaobići sve što nije lijepo u meni a čime bih ne daj Bože gađala nekoga. Ako ne mogu lijepo, iskučim se jer bolje onda nikako.
Jedina opaska – ako smijem – na tvoj tekst je ono gdje piše – “cesto i bez djece”.. to što ja nemam dijete, ne treba da me se osuđuje, smatra manje odgovornom, bez empatije, razumijevanja i možda čak u pojedinim slučajevima boljem pristupu situacijama od nekih roditelja… 🙂
Ja mogu da zamislim, npr. dijete je zaspalo u autu, imas neki bitan sastanak na poslu, odlutale su misli, a ne cujes dijete, neki stres, neka nesreca se desila… meni se nije desilo, ali necu i ne mogu reci da mi se NIKAD ne moze desiti bilo sta. Naravno da mislis, meni je vec instinkt da prvo otvaram vrata gdje sjede djeca cim izadjem iz auta, ali stvarno vjerujem da su takve situacije, gdje neko zaboravi, sasvim moguce. I najboljim od nas se mogu desiti.
Eto, bas to sto polazis od sebe je ispravno, jer svako od nas ima neku situaciju u zivotu, ima nesto sto je mimo onoga sto drustvo od nas ocekuje pa ako ne bismo voljeli da se sudi nama, ko smo mi da sudimo drugima?
to “cesto i bez djece” nije nikakva osuda, niti smatram da su ljudi bez djece sve to sto si nabrojala. Ali, samo roditelj moze da osjeti kakva je to kolicina odgovornosti i brige. To sto bi ti mozda racionalnije donijela neku odluku nego neki roditelj, znaci bas to, da si racionalnija kao osoba od te druge osobe. Roditelj ce to neko jutro krenuti na posao i bez dva sata sna, sa djetetom koje je vristalo cijelu noc, koje je vristalo i plakalo 7 prethodnih noci, a taj stres i taj osjecaj bespomoci moze osjetiti samo onaj koji kroz to prolazi. Dijete ce zaspati u autu, roditelj ce biti dezorijentisan zbog nedostatka sna… a s druge strane, mozda je i samo neodgovoran roditelj, kao sto neko moze biti nedgovoran sin, neodgovoran radnik, prijatelj… a opet, toliko je situacija koje se desavaju samo roditeljima. Nije to razlog da se iko bez djece ljuti niti je to uvreda. Ja isto tako ne mogu znati niti pricati o situacijama u kojima se nikad nisam nasla – pa cak ni drugim roditeljima, jer ne znam kako oni oblikuju i vode svoje zivote.
Svi žele najbolje za svoje dijete. Mnogi ne znaju šta je najbolje (misle da je jedno a drugo je…) dok drugi nisu dovoljno odgovorni (široka je lepeza karaktera i osobnosti). Da samo svi najbolji i najodgovorniji ne bi nikad bilo nikakvih grešaka i svijet bi bio savršen. Ali šipak…
Uzevši ovo u obzir, sve se može desiti. Možda ne svakome isto… i nemamo ništa od toga ako sebi i okolini želimo pokazati da smo bolji od osobe kojoj se to desilo. Nama će se desiti nešto drugo ili, ako smo sretni, proći ćemo bez grešaka koje ćemo pamtiti. Ponavljam, ako smo sretni a ne da smo toliko sposobni da na sve mislimo i da nas zaobiđe.
Pitanje “Kako?” nikad ne treba postaviti u osuđujućem kontekstu nego samo da se nauči iz njega pa čak i da pomenuta osoba vidi gdje je pogriješila te da ne ponovi slično. I da imamo sve informacije o slučaju te skontamo da se nama, fkt, taj slučaj ne bi desio, pa šta… u tom smo dijelu odgovorniji u nekom drugom nismo.
Ja, lično, smatram da mi se sve može desiti a takođe vidim sebe kao osobu koja pokušava na sve misliti pa i 10 koraka unaprijed. Bez obzira na to znam da me može sve uhvatiti nespremnog i to je savršeno normalno.
I opet, po ko zna koji put, ponavljam: Kad se ne možemo ničim izdići iznad drugih, onda druge pokušavamo spustiti te smo prividno iznad.
Ego, jedan od jačih karcinoma društva.
Ti si sve to objasnio i mnogo bolje od mene, argumentovano i bas onako kako i sama mislim.
Tacno to sto kazes i ja mislim o sebi – odnosno mislim da sam uvijek spremna i unaprijed planiram stvari, ali zaista, zaista ne zelim i ne mogu da tvrdim da me nesto, nekad, negdje ne moze i nece zateci nespremnu. Pa ako nista, bas iz tog razloga sto tako samouvjereno mislim da ne moze.
Pitanje “Kako?” i jeste ispravno postavljati jedino u tom kontekstu. Sto kazes, nije mi se desilo to, ali desice mi se nesto drugo sto se ovoj prvoj osobi ne bi moglo desiti. Treba li uzvratiti istom mjerom?
Ako nije za osudu, za šta bi onda trebalo biti?
Za nista. Sta ti donosis svojom osudom ikome? Jesi pomogao nekome jer si se nasladio misleci da si iznad onih koji grijese? Komplekse vise vrijednosti ne treba lijeciti na tudjoj muci, odvratni su mi takvi ljudi.
Koja je onda razlika kada osudimo kriminalce, lopove ili ljude koji su se napili pa havarisali?
Ako ti to ne znas onda se ni meni ne da objasnjavati.
Ja isto tako redovito pokusavam razumjeti ili opravdati postupke ljudi. Ne trcim da odmah kazem da sam sklopio sliku dogadzaja. Takodje u nekoj fer prosudbi uvijek pokusavam saslusati i sta je druga strana rekla. Jer sam se uvjerio kako stvari mogu biti dio nekog nesporazuma. I ovo sto se desilo toj majci, sasvim sigurno ce i njoj uciniti zivot jako teskim. I stvarno mi je zao te majke, nekakva je slabost ili jaca sila bila da se ovako nesto desi. Kao i kad se dese neke saobracajne nesrece, nije nuzno ni onaj vozac auta zla osoba, mnogo je situacija da ljudi naprave nenamjernu gresku sta god da je razlog.
Taman tako, Niki, nema se tu sta dodati ili oduzeti.