Najlakše se troše pare koje (još uvijek) nemaš.
Tome u prilog ide i moja impulsivna kupovina avionskih karti za Pariz u oktobru i rezervacija smještaja kojeg ću platiti tek krajem septembra, pa ono kao, hajde, imam kad i da se predomislim, još su pare kod mene, na sigurnom. I to sve uz hrabru pretpostavku da će imati ko da čuva djecu i vodi u školu/vrtić, a da još nismo ni pitali. To mi je terapija, valjda.
Avionske karte i nisu preskupe (mada nisu ni dodžaba), ali toliko mogu halaliti ako put propadne. Eventualno, ako neko od nas dvoje bude morao ostati kući, druga karta može poslužiti prijatelju, prijateljici, bratu, sestri… nekome onako usput ko voli da putuje bez puno najave unaprijed.
Stvar kod ovakvih planiranja putovanja je ta što mene sad ima šta okupirati naredna, skoro, tri mjeseca i ja ću sad samo čitati o Parizu, gdje ići, šta vidjeti, gdje najbolje jesti… i to mi je baš onako neki thrill. Ako Bog da.
Najslađi mi je novac koji dam na putovanja. Za stvari se ponekad pokajem, ali za iskustva nikad. Biće vam diiiivno, aBd! 🙌🏻🇫🇷🥐