golemo je

Moj tata je dosta težak čovjek u mnogočemu. U riječima najviše, naročito kad treba reći nešto lijepo nekome, to mu baš teško prelazi preko usana. Ako i hoće da nekoga ili nešto pohvali, on to onda kroz šalu, ne bi li slučajno ispalo da on to ozbiljno misli. Puno mu je lakše kuditi.

Jučer, povodom, malo odgođenog, rođendanskog ručka moje starije lavice, ja nakuhala svega ko za vojsku, jer sedam nas je odraslih bilo i četvero djece. Skontam sinoć, kad sam legla, da sam se sva oduzela, što bi rekla mati – ja cijeli dan sjela nisam.

I tako mi ručamo, a moj tata sjedi do mene za stolom, kad samo me pogleda i nagnu se prema meni i poljubi me. Mi svi malo u šoku, gledamo se, jer je i to izuzetno neuobičajena radnja za mog oca – pokazivanje emocija. Rekoh, kojim povodom ovo, kaže, za ručak, bio je odličan, sve mi je tako sjelo. Mama i sestra se pogledaše, smiju se, kaže sestra, bogme ja nikad poljubac za ručak ne dobih, al svaka čast, jesi se baš potrudila.
Naravno, drago meni, em što je njegova reakcija rijetka kao snijeg u maju, em što se stvarno jesam potrudila, pa znam i ja da je iskreno. Ali, da će se pričati o tome u familiji, hoće.