Nekategorisano

Ostala mi je negdje u sjećanju jedna situacija gdje se drugima pružila prilika da se iskažu, bez mnogo truda, čak i bez tuđeg znanja i to, kako mnogi, koji za sebe propovijedaju da su dobri i uzorni na putu Božijem, a i ljudskom, moralnom, nisu iskoristili. Ali, nisu propustili priliku da sole pamet i opravdavaju svoj (ne)čin, ne znam kome i iz kojih razloga.To je jedan obrazac koji se često ponavlja i koji često viđam, da su najglasniji oni koji najmanje daju i sebe i od sebe. Obavezno imaju mišljenje i opravdanje. Kao i što, maloprije, kod Laure zaključismo da […]

Ne mogu moje kosti i moja guzica od skoro 40 godina ustati u 7h ujutro, prevaliti 300 km za jedan dan, a onda izaći navečer i đuskati i piti i raditi sve ono što moj mladi duh može. Mogu ja, u srcu i duši, al što reče ovaj jedan – moja kičma i moja koljenca to ne mogu. And that makes me kinda sad.

Ne znam kada i zašto je krenula fascinacija nebom, mjesecom, zalascima… vjerovatno je uvijek bilo toga, ali je došlo do izražaja s preseljenjem u ovaj stan, odakle mi se pruža tako divan pogled. Imam prilično zavidnu kolekciju neba i nebeskih prizora u galeriji. I svaki put, iznova, jednako im se divim kad mi se ukažu na vidiku. „Mjesec. Veličanstveni mjesec. Pun, debeo, crvenkasti mjesec, noć svijetla poput dana, mjesečina koja se prelijeva preko zemlje donoseći radost, radost, radost…”– Darkly Dreaming Dexter