Nekategorisano

Čini mi se da Perlica spomenu društvene igre, pa me to podsjeti koliko sam ja nekad voljela da ih igram. Krenulo je to još u djetinjstvu, s roditeljima, od Ne ljuti se, čovječe, preko Jamb i Monopoly… Uno, na moru se obavezno igrao Uno, a kad sam malo porasla igrala sam i Remija s tatom, daidžama i tetkom. Počeli su da me uče još dok sam bila u osnovnoj školi i bila sam sva važna kad s njima odraslima igram karata. Kasnije, na faksu, okupljali smo se gotovo sedmično kod mene u stanu, uvijek je bilo te neke raje koja […]

Jest mi nešto danas merak bio brati kupine pored puta, da sam imala duže gaće, zavukla bih se u ono bodljikavo žbunje, ovako samo šačicu nabrala što sam mogla dohvatiti s puta, a i to mi više od pola mala Bandita pojela. A baš volim kupine, čak i više od malina, a maline volim više od trešanja, npr. Sjećam se, kad sam bila dijete, nekad prije rata, bila sam na nekoj plantaži malina i kupina, i sjećam se kako sam onako mala hodala kroz rasadnik, s glavom podignutom prema nebu i brala ih i jela, tako hodajući. Ne pamtim gdje […]

Bila sam neki dan ljuta zbog nečega. Toliko ljuta da sam htjela pisati ovdje o tome, odnosno pisala sam, ali brzo obrisala. Poslala sam glasovnu poruku najboljoj prijateljici da njoj kažem zbog čega sam ljuta, jer negdje sam se morala istresti. Prošlo me sada. Prošlo me već sutradan, mada to ne znači da problem iza moje ljutnje ne postoji, ne strši tu kao dio veće slike, većeg problema kojeg treba rješavati suštinski, a ne površno i ne guranjem pod tepih. Što me ovih dana navodi na pitanja… razna pitanja o ljutnji, odnosima… i koliko nekad idemo u dubinu površinskih problema, […]