Danas je, meteorološki, jedan ružan dan, ali meni je, za razliku od mnogih dana, sedmicama unazad, započeo divno i nimalo ni ne smetaju ni ovi olujni nanosi kiše, štaviše, uopšte ih ne doživljavam. JER, konačno sam otčepila administrativni odvod i sad je krenulo onako kako treba da ide. Nizvodno.
Vidjela sam se danas i sa jednom bivšom blogerkom, inače, sada, i mojom dugogodišnjom prijateljicom. Kaže, kako ti je bilo na onom putu? Rekoh, sa Biberlee? Sad mogu da pišem da sam išla s Biberlee, ne moram više govoriti moja bestie. Ma neee, kaže, nego ono s roditeljima u Barceloni, što si mi pričala da ideš zadnji put kad smo se vidjele.
Misliš, u oktobru? Zadnji put smo se vidjele u oktobru?!
Inače, volim te svoje 2-3 prijateljice (više dvije, nego tri) s kojima priča nastavi tamo gdje je stala i što nemamo vremena ni da ispričamo jedna drugoj sve kad se vidimo i jer se čini kao da je prošlo 6-7 dana, a ne 6-7 mjeseci. To mi je pravo prijateljstvo, i opušta me što nema pritiska da nešto moramo, čujemo se kad stignemo, vidimo se kad stignemo i uvijek nam je jednako lijepo kad smo skupa.
Došla sam 2 minute prije nje na dogovoreno mjesto, kad ide ona i kaže, prepoznala sam te s leđa, ja kontam sad će reći po ruksaku, jakni, nečemu… kaže, po hodu. Isto mi je to rekla prije puno godina, pa biće da imam neki specifičan hod.
Danas sam i nakon dugo, dugo vremena pojela nešto u restoranu, inače ne pamtim kad sam jela vani ovdje u Sarajevu. Ali, dođoh nešto gladna, skontam da nisam doručkovala i uzmem neku tortilju s piletinom. Jest ona ukusna i jedva sam ja ono pojela, ali otkad su tortilje 15 KM? Pa za 15 KM kući mogu nahraniti 5 ljudi tortiljama s piletinom…
I ja isto imam prijateljice s kojima se ne vidim po godinu dana i onda samo nastavimo tamo gdje smo stale 😄 no pressure, i like that
Pa sigurno, da smo bliže vjerovatno bismo se viđale i češće, fali mi nekad i to, ali volim što nema tih očekivanja da se nešto mora. A imala sam i takvih, gdje ti samo broji kad smo se vidjele i kad ćemo opet…
I ja volim takva opuštena prijateljstva. Mani me pritiska i moranja nekih…dovoljno toga imamo u životu.
Katastrofa je sve poskupilo. Za nekadašnju cijenu steaka ili neke dobre ribe, sad ne možeš ni čestitu piletinu na možeš kupiti.
Nekad ti se i život tako posloži pa drugačije ne može, htjeli, ne htjeli. Ali, cijenim ljude koji isto tako misle i ništa ne forsiraju.
Neke normalne stvari su postale luksuz. Jesti u restoranu ponekad, otići na more… ljudi cijele godine samo za to rade.
Draga moja bestie 🥰
Baš sad čitam kod Laure pa razmišljam o prijateljstvima i kako su drugačija sad kad smo “odrasli”, puno drugačije gledam na stvari i odnose. Išla sam iz krajnosti u krajnost, za neke odnose trpjela i prelazila preko puno stvari a neke lako puštala. Dugo mi je, mislim, trebalo da baš iskristališem šta su mi prioriteti kod prijateljstava. I baš sam zahvalna na ovom našem 🥰
Valjda su to neke etape koje svi prolazimo dok odrastamo, ne kažu džaba da mudrost dolazi s godinama i iskustvom, a i šta bi bio život da se rodimo naučeni?
Ne samo šta su mi prioriteti kod prijateljstava nego i u svemu u životu.
I ja sam, sretna sam što te imam ❤️