o Tumblru…

Jedna stvar koja me ponijela kod Fatime jeste ta da sam se sjetila svog Tumblr profila kojeg sam vodila od 2012. do 2015. Neki dan sam ga precesljala.

Koliko je, zapravo, simpatican i prica jednu pricu o mojoj licnosti i odrazava me, toliko je krindz sto je velikim dijelom bio posvecen pretezno jednoj osobi koje se bas ne volim sjecati. Barem u periodu do kraja 2013., odnosno pocetka 2014.
Mada ja uvijek kazem da je to bio dio mene i mog zivota tada, a ne stidim se nicega sto sam prosla, ipak je on bio jedan segment koji mi nije ostavio lijepa sjecanja.
Mislila sam da sam zaljubljena, a ustvari je to bila pasivno-agresivna balada povrijedjenog ega.

S druge strane, imala sam nekoliko lijepih tekstova nastalih iz tog osjecaja pretpostavljene zaljubljenosti, jer nesto jesam osjecala, samo nisam sigurna sta je to, tacno, bilo. Infatuation, zaludjenost, mozda. Zaludjenost idejom o onome sto sam ocekivala da mi ta veza pruzi. A rebound. Taman toliko je i trajalo, nekoliko mjeseci koliko rebound i traje.
Fino mi je kako engleski jezik ima vise rijeci za vise razlicitih osjecaja. Infatuation, crush, love. Kod nas sve ljubav. Jest, malo sutra.

Tako da mi je, u konacnici, bilo drago sve to vidjeti i procitati, jer Tumblr mi je ponekad davao vise slobode i sirinu da se izrazim malo drugacije, svakako drugacije od onoga kako sam se izrazavala ovdje. Nekad imam osjecaj da sam tamo bila vise ja, nego ovdje. Naisla sam na jedan odlican tekst, izjavu, koju sam napisala u naletu bijesa o njemu i njegovoj, tada, novoj djevojci, a on je to vidio, pa se bas raspizdio. To me pravo usrecilo.

Ne mogu da se sjetim sifre tog bloga, mislim cak da je registrovan na mail koji vise ne koristim, koji mozda i ne postoji, ali blog je jos tu, kao podsjetnik na neke dane kad sam mislila da sam bas zaglibila.

Tako da, ako nista, taj moj povrijedjeni ego i moje romanticno i (nesretno) zaljubljeno ja, izvlaci iz mene jedno drugo, poetsko ja, pa nije sve bilo ni tako sivo.

ovo je zadnje sto sam napisala i onda su moje muze zauvijek otisle

Moji snovi
sitni pod nesanicom
čekaju dan 
da otkuca sate,
da opet, ispočetka 
gube smisao 
pod beskrajem noći

Moja krv 
bruji jednoglasno,
izgara od čekanja
da se raspe
po rubovima crnice,
da me doručkuju crvi
kao nagomilanu laž
ništavnu u smrti

Moja duša
jednobojna od promišljanja,
lomi zore na tvrdoj stazi;
stišće se u meni
dugo i teško,
htjela bi nešto, 
a nespretno šuti

Moj dan
se opet događa,
uskovitlan od čekanja
gledam ga kako se rađa
kao dječiji plač,
da otkuca sate
da gubim san
prerušen u misao

18. 1. 2014.