Zanima me kakav bi osjećaj bio da sam jedna od onih ljudi koji misle da su bitni svima i da su njihovi životi svima zanimljivi. To su oni ljudi koji pričaju o sebi i kada ih ne pitate ništa, i pričaju s takvom slobodom i ushićenjem kao je da to baš ona informacija koja je vama tog dana falila da se sve kockice slože na mjesto.




Ja sam vazda imala taj… pa, problem da mislim kako smaram ljude oko sebe pričom o sebi, te sam stalno nastojala da svoje sreće i nesreće skratiti ne bih li, ne daj Bože, koga utušila pričom. Valjda, zato, radi ravnoteže u svemiru mene tuše redovno.




Pomalo žudim za tim da nekome pričam o svim glupostima koje mi padnu na pamet, dok mi se usta ne osuše, ali znam da ne bih mogla. Pa me, eto, zanima, kako je to biti sav svoj svemir i kakav je osjećaj misliti da i svi ostali tako misle…