Uvijek sam imala afiniteta prema jezicima, što prema našem, što prema stranim i kad god bih krenula da učim neki, čak i samostalno, išlo mi je glatko. Nažalost, nisam nikad bila istrajna.
Tek nedavno, u razgovoru sa prijateljem, zaključim kako jedinu, pravu strast što se tiče posla kojeg želim raditi gajim prema prenošenju znanja, tačnije Bosanskog jezika učenicima i to srednjoškolcima. To, naravno, znači da sam profulala profesiju za jedan cijeli krug. Jednu večer me, dok sam čitala razne gluposti po internetu, uhvatila tolika huja zbog nepismene omladine, da sam u glavi iste sekunde imala zamišljen plan i program po kojem bih ja uredila način njihovog opismenjavanja.
Naravno da razumijem da nije sve do profesora predavača, ali ima niz načina kako zainteresovati tinejdžere uzavrele krvi i privući im pažnju predmetu. Zahvaljujući profesorici Medini, bosanski jezik je u mom razredu ipak dobio malo drugačiju dimenziju.
Vjerujem da moja ideja i želja da mladi govore bosanskim jezikom i da im učiteljica ne bude internet, nego knjiga, u mojoj glavi zvuči lakše i idealnije nego što to jeste, ali sam ubijeđena da to nije neizvodivo i da je pola neprenešenog znanja ipak i do profesora, koji ili ne znaju svoj jezik kako treba ili uopće nemaju interesovanja ni želje, a ni ideje da znanje prenesu kako treba.
Kad sam to pričala svojim mladim rodicama, od kojih je jedna u srednjoj školi, a druga u osnovnoj, kroz smijeh su mi rekle kako bih bila omražena u školi. A ja sam se baš iskreno zamislila nad tom idejom i ipak poželjela da budem na mjestu profesora Bosanskog jezika.
Pa da vidimo ko bi mi prošao razred dok ne bude znao kako se piše negacija uz glagole i imenice, dok ne nauči pravilno koristiti afrikate i znakove interpunkcije. Po uzoru na profesoricu Medinu, svaka druga pismena zadaća bila bi na ćirilici. A sedmični diktati omiljena aktivnost. I niko nikad više ne bi pisao WoWim te, sWatkice, Jacy (zamislite vi, oni su mene u školi zvali Jaci i pisali mi nadimak Jacy!!!), ili Dženy (pa ja dobijem fizičku reakciju kad vidim DŽ i Y skupa!), htijo, bijo, hoču, neču, nesmijem, neznam…
Sve se može kad se hoće, je l’ da?
Ili što bi rekla jedna na jednoj lokalnoj televiziji: "Sve se hoće kad se može."
Ima ona grupa na facebooku: Gramatika. Pismeni ljudi znaju zašto. Fakat da je tako. 😀
Trudim se, ali nikako da shvatim zašto su pismeni ljudi takva manjina, te zašto omladina uopšte ne brine o poznavanju vlastitog maternjeg jezika. Žalosno je, jako.
Jesi pokušala naučiti francuski ili italijanski? 😀 pravo je zanimljivo, nećeš odustati, nema šanse. 😀
Super, ali pitanje 🙂
Kako bi ti učila djecu, interesovati se, ili interesirati se?
Gostu, mislim da znam za grupu. 😀
Ne znam, pretpostavljam jer se ni profesori ne trude previše, a pomalo su i u nepoželjnoj poziciji s obzirom na sve medije danas koji su mladina dostupniji nego ikad.
Nisam, mada u podljednje vrijeme razmišljam da upišem kurs italijanskog. 🙂
Love, interesovati se. Ako ne griješim, interesirati se je na hrvatskom jeziku, a ja ne bih predavala BHS, hrvatski ili srpski jezik, nego bosanski.
ova situacija sa omladinom i njihovim (ne)znanjem bice sve gora i gora. licno mislim da to nije sve krivica ucitelja/nastavnika/profesora jednostavno deca nemaju zelju da bilo sta nauce. ma ne osecaju potrebu da budu pismena i obrazovana. ja npr. studiram srpski jezik, ali nikad ne bih volela da radim u skoli..
Amen.
Welcome to the club..ja sam jedan od tih profa, pa skontaj kako je meni…a bosanski sam rasturao:)
patafta, hvala, hvala. 😀
Ti predaješ? Kako ja to do sad nisam shvatila? :p
lujko, indeed. 😀
vronska, naravno da nije sve krivica profesora, odgovornost snose i jedni i drugi, i učenici i profesori. Ali si u pravu kada kažeš da mladi ne žele da uče. Ko je za to kriv, ja ne mogu da dokučim, pa baš zato ja imam želju da pomognem mladima da uče. 🙂
🙂
Interesovati je ostala norma jedino u srpskome jeziku, dok su Zagreb i Sarajevo produžili sa interesirati.
Ja se ne sjećam da sam u školi učila tako. Iako je nisam završila u Sarajevu, sumnjam da Sarajevo ima jezik za sebe, ali, eto, pogledaću po aktuelnim rječnicima i gramatikama, moguće je da se šra promijenilo ili da mene moji profesori nisu dobro naučili. 🙂
Provjeri, ja lično koristim sufiks -irati, kako sam od profesora Halilovića naučio. A pod Sarajevo i Zagreb mislim Bosna (bosanski jezik) i Hrvatska (hrvatski jezik). Tu su jezička sjedišta.
Senahid Halilović?
Oprosti mi, ali ja rad tog čovjeka ne mogu uzeti za izrazito relevantan, zaista ne mogu. 🙂
Pravopis bosanskog jezika koji je napisao je, po mom skromnom mišljenju, igrarija, da ne upotrijebim neke druge riječi.
Ipak ću se, kad budem imala vremena, zadati u istraživanje koje vodi malo dalje od njega.
Možeš li obrazložiti zašto? Nije ga on sam sastavljao, cijela katedra je učestvovala u projektu, Jahić je nedavno sastavio obiman rječnik bosanskog jezika koji svako treba posjedovati, svako ko se bavi bosanskim jezikom.
I nije lahko, znaš, napisati Pravopis bosanskog jezika, možeš ti napisati šta hoćeš, ali nasloviti knjigu tako ne možeš bez odobrenja određenog tijela. To je najnoviji i kompletiran pravopis i kao pravopis bos. jezika, on je norma za sve, bez obzira šta ko mislio. I sam imam nekih nesuglasica s njegovim pravopisom, ali ja shvatam nešto što mnogi ne želi shvatiti. Taj pravopis je norma a kao norma, on se mora koristiti u svim službenim upotrebama bosanskog jezika. Npr. ti i ja možemo pričati kako hoćemo, ali ako bismo pisali nešto što bi se nazivalo bosanskim prijevodom, kao što su npr. dnevnik, školski udžbenici, školska predavanja, i sl., onda se on mora koristiti, bez obzira šta je tvoje ili moje SUBJEKTIVNO mišljenje. Ti i ja možemo razglabati o čemu hoćemo, ali ja sam s tim čovjekom pričao, on ima odgovor na svaku svoju tezu. A šta je najbitnije, na koncu, je da je pravopis, uz rječnike koje imamo, i gramatike koje imamo, jedan od tri osnovna stuba svakog jezika. Moje je mišljenje da svako ko negira i ne želi koristiti službeni pravopis, zapravo potkopava samo postojanje bosanskog jezika kao jednog zdravog jezika. Treba imati na umu da je naš jezik bio nestao u nekome tijeku i da se tek sada ponovo budi, i da je ovo jedan od prvih modernih i revolucionarnih pravopisa, te da će se on u budućnosti, kroz nova izdanja, popravljati. Žalosno je što mnogi izjednačuju bosanski jezik sa srpskim i hrvatskim. Naš jezik ne treba biti ni jedan ni drugi, niti mješavina ta dva jezika, a tako ga mnogi smatraju. On treba imati svoje odlike koje će ”proći” kroz neku proceduru i konvenciju i koje bismo svi trebali prihvatiti.
napisao sam prijevodi, htio sam nešto drugo napisati 🙂
I napomena, taj je pravopis potkrijepljen izvorima iz Selimovićevih djela.
Iako ne bi trebalo da bude, meni je na neki način dovoljno samo par činjenica da ne cijenim rad tog čovjeka u onoj mjeri u kojoj bih možda i trebala, uzimajući u obzir da je, eto, on ipak napisao Pravopis bosanskog jezika.
Primjetila sam u njegovom radu, a evo i u tvom pisanju pod uticajem gospodina Halilovića, da je pokušao tim pravopisom da zaokrene naš jezik bliže hrvatskoj varijanti, nego srpskoj. Bilo to nekome teško prihvatiti ili ne, jezik kojim danas govorimo je zaostavština reformi Vuka divnog Karadžića, a čisto sumnjam da je pokojni Vuk na umu imao novotarije kojima Hrvati skrnave svoj jezik i koji nedovoljno obrazovani ljudi (da, mislim na Halilovića) unose u naš jezik.
Pod tim uticajem sam i ja, jer mnogo češće kažem “uopće” nego “uopšte”, “općina” umjesto “opština”, kažem “također” i sl., a sve je to uticaj Halilovića, no (t)ko sam ja da pričam o tome, nisam ja pravopis pisala. 🙂
Do prije nekoliko mjeseci sam pisala skupa i “u redu” i sl., dok mi neko nije ukazao na to, pa sam vidjela da to i nije “uredu”, ma šta Halilović pričao, jer ima ljudi koji su školovaniji od čovjeka koji je dodao H i svome imenu, pa i lopti koje je postala “Hlopta”, da mi kažu kakvu besmislicu od jezika on načini.
O tom, poslijeratnom, nacionalističkom, nametnutom H da se “prigovoriti” i tebi; napisao si laHko. Je li piješ kaHvu u kaHviću? 🙂 Mislim, bez uvrede, nemam namjeru tebe uvrijediti, ali Halilović je toliko besmislica donio u naš jezik, da bih ja vrijeđala samu sebe i svoje sugrađane kad bih počela da govorim “hlopta”. 🙂
Naš jezik će tek da nestane u “tijeku”, ako nam ga budu uređivali poslijeratni akademici i intelektualci, zagriženi nacionalisti, vođeni lažnim “europejstvom”
koje zagovaraju naše komšije Hrvati.
Nažalost, zaista, taj pravopis je norma.
hahahaha, odoh vucat mačku po tepihu da vidim elektricitet – eksperiment je aminovalo određeno tijelo!
situacija u kojoj se BiH trenutno nalazi jednostavno ne dozvoljava stvaranje pravopisa sa kojim većina intelektualaca neće imati problem.
van škola, u praksi, bosanski jezik je, na primjer, “fakturiši to na općinu”.
Hahahaha, strašno, čitala sam o tome. 😀
Situacija jeste takva kakva jeste, ali to ne moraju baš iskorištavati kladanjski “akademici i doktori” koji pravopis sačinjavaju prema jeziku koji su donijeli iz kuće. Ne znam, zaista ne znam kako je to uspjelo da prođe kod učenih ljudi koijh, zaista, imamo.
Još malo, pa se nećemo moći smijati komšijama Hrvatima, imaćemo vlastitu tragikomediju jezika. 🙂
“Žalosno je što mnogi izjednačuju bosanski jezik sa srpskim i hrvatskim. Naš jezik ne treba biti ni jedan ni drugi, niti mješavina ta dva jezika, a tako ga mnogi smatraju. On treba imati svoje odlike koje će ”proći” kroz neku proceduru i konvenciju i koje bismo svi trebali prihvatiti”
lovecraft – jezik kojim govori većina iole obrazovanih stanovnika u BiH je SH-HS jezik. naš jezik jeste mješavina ta dva jezika, turcizama, germanizama, i evo, u posljednje vrijeme, anglizama. on ne “treba” ništa. i šta znači “proći” kroz neku proceduru? koju proceduru? ko je nadležan za stvaranje te procedure? halilović? ti? ja? visoki predstavnik?
jezik nije ličnost koju trebamo ispoštovati. ne pravi on nas, već mi njega. jezik je odraz društva, a svaki pokušaj nametanja jezika koji će biti odraz određenog naroda u društvu je osuđen upravo na ovo što se dešava.
a ovo što se dešava u BiH je slično onome što se dešava u crnoj gori posljednjih godina. stvaranje crnogorske nacije je povuklo stvaranje crnogorske pravoslavne crkve i crnogorskog jezika koji je, po sličnoj šemi, uveo recimo šj i dz.
obzirom na veliki broj porodica u kojoj je se otac deklariše kao srbin a sin kao crnogorac, imamo paradoksalnu situaciju u kojoj pod istim krovom žive pripadnici različitih naroda, zagovarači različitih “jezika”, a koji dijele isti dnk i govore istim jezikom.
babilonska kula ol ovr agen – umjesto da cijenimo ono što nas spaja, mi i dalje forsiramo ono što nas razdvaja. al dobro je sve dok država ima u budžetu da finansira prevođenje zvaničnih tekstova na tri BH jezika. nema se – može se, što bi se reklo.
Ne, oprosti, ali to što je on mijenjao ime i prezime nema nikakve veze sa onim što radi. Ako kažem da je Emir Kusturica loš redatelj zato što je promijenio ime, onda sam ja očit nacionalist, zar ne? Tako isto i u tom slučaju, ti ispadaš isto.
Slovo h definitivno ima svoju historijsku opravdanost, mada je daleko od upotrebljivosti. Zbog toga izgleda smiješno u nekim slučajevima. A opet, u nekim drugim primjerima je u visokoj upotrebi, i ja ga koristim i mnogi ga koriste. Kojim onda jezikom mi govorimo? Nane i dede još uvijek govore hlopta, a s ”tijekom” sam htio izbjeći ikakve nacionalističke poruke koje su ipak na kraju ispale jedina stvar oko koje se rasprava vodi. Ko želi govoriti lako i meko, niko mu ne brani hrvatski i srpski, to što neki žele izbrisati te izraze, ja ću svojom upotrebom to spriječiti. Ti govori šta želiš, niko ti ne brani. Izuzetno me živcira potezanje pitanja narodnosti i etiketiranja u svakoj raspravi, pa i u ovoj. Način na koji ja govorim i pišem je način na koji ja govorim i pišem. Ako forsiram ijekavicu ne znači da sam Hrvat ni u kojem slučaju. Ako hoćeš činjenicu, ekavica i ijekavica su velike razlike, i zbog njih je naš jezik puno bliži hrvatskom negoli srpskom. Hrvati puno više računa vode o svom jeziku nego Srbi. Ali to je druga tema. Halilovićev pravopis treba biti podržan jer je sastavljen na osnovu nekih uzoraka koji, na svu sreću, obuhvataju i starije ljude. Kako vrijeme bude prolazilo i on će se mijenjati, eventualno će hlopta prijeći u loptu, a u skorijom budućnosti č i ć će postati jedan znak. Do tada, a i nakon toga, obavezno stati uz bosanski jezik i njegove stubove, bez obzira je li pravopis napisao Halilović ili neko drugi, to je najmanje bitno.
@ljubica, HS-SH jezik ne postoji. Jezik je neobjašnjiv fenomen. Bosanski (bošnjački ga neki zovu) je postojao i prije 1950. i prije 1850. godine. Cilj je mnogih ljudi zaživiti taj jezik koji je umiješan u hibrid nazvan HS-SH jezik. To je politička tvorevina, nema nikakve veze sa stvarnošću jezika. Da je situacija bila drugačija, hipotetički, taj je jezik mogao biti nazvan i srpskobosanskim jezikom, šta bismo sada sa hrvatskim? Govorili da je on mješavina srpskog i bosanskog?
Pod procedurom ne mislim Halilovića, ali mislim i tebe (ako govoriš bosanskim jezikom) i mene i svih drugih ”zagovarača” bosanskog jezika. Pravopis ne kreira pojedinac, niti zatvorena skupina naučnika.
Što se tiče crnogorskog, ni on nije tek izmišljen.
Hoćeš reći da on nije ime i prezime mijenjao pod uticajem velike ideje o umetanju slova H i tamo gdje je ono najmanje potrebno? Ne kažem ja da je on loš zbog imena, on je loš jer skrnavi jezik, a promjenom imena samo je još više iskarikirao taj svoj odnos prema jeziku i većini stavio po tri velika uptinika iznad glava.
I da, isticanjem izrazitog H u našem jeziku, ističe nacionalnost. Šta ja imam od toga kako je moja prapranena govorila, nije ona napravila reformu jezika.
Uostalom, ja za svoje 24 godine nisam NIKAD nikoga čula da kaže hlopta, pa ni one stare seljake koje su učili okolina i život, a ne škola. Možda sam još mlada.
Nisam ja rekla da si ti manje Bosanac (ili si, pak Bošnjak? :)) ako govoriš laHko, samo to je norma koju mi je nametnuo Halilović (sa svojim kolegama ili kime već), a ja vjerodostojnijom uzimam onu koju mi je ostavio Vuk. Jer, na kraju krajeva, ima i više smisla, kad bi se sve historijske pozadine izuzele.
Jezik je živ, mijenja se, a naš se dobrano mijenjao tokom (h)istorije i što je bio meta političkih nadmetanja je rezultiralo jezikom kojim govorimo danas, a koji nikako nema stabilan temelj i zato se ruši i grdi kad god se pojave novi Halilovići. Je l’ mi Halilović postavlja književni standard?
I ne mislim da je naš jezik bliži hrvatskom zbog zbog ijekavice. To mi je smiješno. Hrvati vode računa o svom jeziku tako što mijenjaju jezik do neprepoznatljvosti? Sad su oni samostalni, pa hajde neka imaju i svoj jezik u kojem će ubiti svaki korijen koji su nam preci ostavili? Neka bude zrakomlat! Neka bude okolokućno lajalo s nadguznim mahalom! Zaista, dajmo identitet jeziku tako što ćemo mu srezati korijene.
Halilović nije trebao da sastavlja pravopis na osnovu uzoraka koji je uzeo od starih ljudi, nego od školovanih ljudi. Da je moja nena, sa završena četiri razreda, pomagala Haliloviću danas bismo u rječniku možda imali i riječ “anamo” umjesto “tamo”.
To se on malo furao na Bogišića koji je sastavio Opšti imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore uz pomoć naroda i narodskih običaja.
E, pa jezik se ne gradi tako. Ipak mislim da školovani ljudi trebaju imati prednost nad nenama i dedama koji govore hlopta.
I kako će Č i Ć postati jedan znak? Koji? Kako će izgledati? Zaboga, pa je li ljudi, stvarno, ali stvarno, ne znaju da razlikuju tadva GLASA, pa je potrebno sve to utopiti u jedno? Vidiš li ti koja je to besmislica?
Staću uz bosanski jezik onakav kakav je bio vijekovima prije Halilovića ili bilo koga ko mi kvari jezik idejom odvajanja od njegovih izvora.
Izvini ako sam bila gruba, ali ne mogu, ne mogu ni naopako da podržim te izmjene.
Vuk je bio srpski lingvist i reformator srpskog jezika. Ja tim jezikom ne govorim.
Raspra je odavno skrenula ka nacionalizmu, a u takvim raspravama ne želim učestvovati. Sve nedoumice provjeri sa Halilovićem, ja nisam njegov zastupnik. Za č i ć, vidi sa dr. Minovićem koji o tome piše. Nije da ljudi ne znaju razlikovati ta dva glasa, već su razlike redundantne toliko da nisu potrebna dva znaka da bi se dva tako slična glasa označavala. U engleskom također imaš chair i situation, gdje u prvom koristiš č a u drugom ć, pa je svejedno Amerikanac, inače lektor, s kojim sam o tome pričao bio u čudu ne shvatajući razliku između njih. Ja smatram da nisu potrebni, kao što nisu potrebni ni dž i đ. Tako i dr. Minović misli.
Pr. Resić jednom reče da se iz aviona vidi bosanski jezik u pisanju Meše Selimovića. Mešina djela su nekako poveznica između historije i sadašnjosti, kada je bos. jezik u pitanju.
”ako govoriš laHko, samo to je norma koju mi je nametnuo Halilović (sa svojim kolegama ili kime već), a ja vjerodostojnijom uzimam onu koju mi je ostavio Vuk. Jer, na kraju krajeva, ima i više smisla, kad bi se sve historijske pozadine izuzele.” Ovo je stvarno smiješno, izvini ali jeste. Umjesto Halilović, ili Vuk, možeš staviti Samuel Johnson, i izjava će biti jednako smiješna. Bosanski jezik je postojao i prije Vuka, a ko se oslanja na Vuka, neka govori srpski jezik, u kojem je recimo u redu zamjena cilja sa finišem, ali u hrvatskom nije u redu zamjena fudbal u nogomet. Smiješno, ali svako ima pravo birati svoje.
Što bi značilo se nakon tih reformi nije govorilo tako i na našim prostorima? Ili da se prije reformi govorilo hlopta u bosanskom, pa onda treba da tako bude i sada? Meni se čini da je reforma uzela maha i kod nas, inače Halilović sad ne bi morao da “vraća” naš jezik.
Kakvom nacionalizmu? Samo nas upoređujem sa komšijama/susjedima, niko nikoga ne naziva nacionalistom. Dobro, jesam ja Halilovića. 😛
Nema velike razlike između Č i Ć? Šališ se?
Je li tebi i približno slično zvuči kad neko kaže “Kuća” i “Čičak”?
I nema vidim smisao poređenja sa engleskim, kad je sasvim jasno da oni taj glas u različitim riječima izgovaraju dosta sličnije nego mi Č i Ć. Oni čak ni ne umiju reći Č, sve im je “mekano”. DŽ i Đ? Opet, šališ se, pa to ni slično nije.
Zašto su se ikad uvodile dvije oznake za dva glasa, ako oni nisu različiti?
Postojao je odvajkad, ali se i mijenjao. Kao što se mijenjao pod reformom Vuka, kao što se mijenja sada. Samo je velika razlika u promjeni onda i sada kad smo nezavisni i kad mnogi zloupotrebljavaju nacionalost u isticanju jezika, eto, naprimjer.
I nikakvo ti poređenje cilja sa finišem nije u odnosu na zrakomlat i nogostup i brzogriz.
U jednom se slažemo, nek’ priča, na kraju, kako ko želi. 🙂
@ljubica, HS-SH jezik ne postoji.
– postoji, postoji. učili smo ga godinama. postoji i latinski, i njega smo učili iako danas nema nikakvog halilovića da napiše novi pravopis. postoji i basic, i jezik emotikona, i jezik tijela, i jezik gluvonijemih, i esperanto…dok se neki trude da neke jezike ponište, drugi plaćaju da ih nauče. neko je tu ozbiljno prso 🙂
Jezik je neobjašnjiv fenomen.
– stvarno? znači, učila sam jezik koji ne postoji, potom sam studirala jezik, taj neobjašnjivi fenomen, kako bih ga mogla objašnjavati drugima (?), i na kraju svako ko govori hlopta dobija više poena za pismenost od mene. osjećam se promašeno.
Bosanski (bošnjački ga neki zovu) je postojao i prije 1950. i prije 1850. godine. Cilj je mnogih ljudi zaživiti taj jezik koji je umiješan u hibrid nazvan HS-SH jezik.
– sto ljudi, sto ciljeva. gluho bilo da svaki zaživi, zar ne? ako je fora napraviti normu po kojem će neki babac bez škole ispasti pismeniji od nas što poderasmo laktove po klupama, super! jezik i vjera su osnovna sredstva za političko maltretiranje pučanstva skromnih intelektualnih kapaciteta. smatram da bi istinski intelektualac trebao tragati za rješenjima vođen uzvišenim ciljevima spajanja, premošćavanja i ujedinjavanja ljudi – ovo što naši “intelektualci” rade bih nekako najradije nazvala izdrkavanjem.
To je politička tvorevina, nema nikakve veze sa stvarnošću jezika.
– šta je stvarnost jezika?
Da je situacija bila drugačija, hipotetički, taj je jezik mogao biti nazvan i srpskobosanskim jezikom, šta bismo sada sa hrvatskim? Govorili da je on mješavina srpskog i bosanskog?
– sad već nisam sigurna da i sam znaš šta želiš da kažeš.
Pod procedurom ne mislim Halilovića, ali mislim i tebe (ako govoriš bosanskim jezikom) i mene i svih drugih ”zagovarača” bosanskog jezika. Pravopis ne kreira pojedinac, niti zatvorena skupina naučnika.
– sad kad smo utvrdili ko sve ne kreira jezik, pokušajmo odgovoriti na pitanje.
Što se tiče crnogorskog, ni on nije tek izmišljen.
nije, tačno. možemo i mjaukati, roktati, ni to nisu tek izmišljeni načini komunikacije. možda bi se, obzirom na zastupljenost animalnih poriva na današnjoj društveno-političkoj sceni, to trebalo uvesti kao norma. nama prevodiocima bi svakako bilo lakše prevesti jedno meketanje, nego budalaštine u vidu stotina manje ili više poznatih riječi.
Cilj je recimo naša riječ, slavenska, a finiš, pa to je u engleskom jeziku. I što nije fin, kako Francuzi govore, već je finiš, kako Englezi? Ta riječ u našem jeziku mi nema nikakvog smisla ni opravdanja. Ako Srbi vide taj smisao neka je koriste koliko hoće, mogu i izbaciti cilj i staviti finiš kao normu, svejedno. Ja nikada neću reći finiš pored cilja. A trotoar je francuska riječ, i neki ljudi osjećaju potrebu da takve ”stranjske” riječi preobraćaju u slavenske, otud nogostup, prelijepa riječ. Česi govore vrtolet decenijama, a kod nas kad se pokrene (na ovim prostorima mislim) inicijativa da se helikopter zamijeni vrtoletom, onda to nailazi na ismijavanje ljudi poput tebe. HELIKOPTER je odvratna riječ u našem jeziku i rado ću je zamijeniti nekom slavenskom. Ja u svemu rješenje tražim u ruskom jeziku, ocu i majci i hrvatskom i srpskom i bosanskom jeziku. Također uvažavam druge utjecaje, pa tako i germanizme i anglizme, ali ću ih radije zamijeniti slavenštinom. Ne smiješ zaboraviti da je osmanska uprava tu bila pola stoljeća, a austrougarska 40 godina. Sad lijepo, sve turcizme i turska obilježja u smeće, a germanizme ćemo uramiti i na zid okačiti, ponosni njima. I anglizme koji proizilaze iz ove internetske vladavine engleskog jezika, i njih ćemo pozlatiti i na čelo zalijepiti. Pišam se ja na svu tu logiku, da prostiš.
Č i ć, dž i đ, slični su, naravno da ima razlike, ali su toliko redundantne pa su stoga nepotrebne. Kažem, vidi s Minovićem to. Kuća i čičak nisu dobri primjeri. Da postoji riječ kuča, onda bi bio problem. Ja da i izgovorim kuča, ti ćeš znati na šta ja zapravo mislim. Postoje primjeri koji bi se poklapali, ali ih je dovoljno malo i dovoljno su semantički daleki da bi se dalo osloniti na diskurs, tj. na kontekst. Npr. kuće i kuče. Kuće za kuče. Daleke riječi. Džak i đak, izvaditi džaka iz đaka. Ne mogu se ne složiti sa Minovićem. Mislim i da Riđanović isti stav ima, ali nisam siguran.
le leee, odoše nam slova!
ma najbolje da mekećemo i mašemo parama. ionako niko nikog ne sluša, a jezik novca razumiju svi.
ljubcu za precjedncu!!!
Ljubica ti je to malo bolje argumentovala, ipak sam ja samo studentica prava željna pravog jezika, onakvog kakav je postojao stoljećima.
Nisi se morao toliko fokusirati na riječ “cilja”, navela sam ju samo kao primjer. Nogostup prelijepa riječ? 🙂 Hajde, dobro.
Eto, vidiš. Zašto se ne bi govorilo helikopter, ali bi bilo sasvim prihvatljivo da se kaže vrtolet, što opet nije naša riječ? Kakva je razlika? Razlika je jedino u tome što se helikopter govori otkako helikopteri postoje, a zrakomlat ili vrtolet bi bila novotarija.
Kad već rješenje tražiš u ruskom jeziku, onda i sam shvati kako taj ruski, majka i otac, kako kažeš, nema veze sa današnjim hrvatskim ili bosanskim jezikom.
Uvažavam i ja sve uticaje koji se stoljećima grade, ali ne mogu da uvažim uticaj dede i nene sa brda dalekog, nad uticajem školovanih ljudi, nikako. Uostalom, neke riječi nisu ni postojale u starom slavenskom jeziku onda, pa ko je taj ko mi nametnu vrtolet ili zrakomlat ako holikopter nije letio prije stotinu i stotinu godina?
Istina, nisam navela dobre primjere, no meni i kuČe i kuće zvuči jaaaaako različito, i ne, neću te razumjeti ako kažeš “kuča” umjesto “kuća”, jer ne razumijem ljude koji ne znaju ispravno da govore. Ili ću te smatrati nepismenim.
Još samo da ubacimo X, Y, Q i hibridna crnogorska SJ i ZJ (jer ne znam kako da ih drugačije napišem) i naš jezik će biti totalno sranje.
Jeste, ljubice, baš tako.
Pretpostavljam da se sličnim jezikom pričalo i o pisanju novog pravopisa i izbacivanju vjekovnih slova iz abecede.
neće se kolega jezičar naljutit ako ja iskoristim priliku da pocalim ove dvije riječi, jel da?
situation – sɪtjuːˈeɪʃən
chair – tʃɛə
ohoj, evo nas na razini fonetike koja se bavi milionima varijanti glasova, iliti alofona. tj i tʃ, ali i brojni drugi primjeri. Engleski nimalo dobar, jer ne slovkaju kao mi. Nebitno, poenta je da nije shvaćena razlika između č i ć. Ljubicin komentar nisam ni vidio, valjda ga je napisala dok sam ja onaj pisao.
Kažem, da su kojim slučajem Bosna i Srbija odlučivale o jeziku koji će biti u kraljevini, tj. da je Hrvatska dobila podređeniju ulogu kao što je Bosna dobila, jezik se mogao zvati srpskobosanskim, i onda bi hrvatski danas bio upitan kao što je bosanski danas? HS-SH si učila jer ti je nametnut, političke igrarije s kojima si upoznata i koje ne možeš negirati (gramatika tog famoznog jezika je izgrađena na gramatici bosanskog jezika iz 1913. čini mi se.) ali kad neko napiše gluvonijem, onda mogu i s rezervom uzeti to sa negiranjem.
Puni argumenti neformalnih izraza i psovki, ma divno. Nemam se namjeru prepucavati i nešto dokazivati. Sa č i ć, dž i đ lijepo vidi s Minovićem, u Pravopisu učestvuj ako si tolike laktove izderala učeći, izvoli. Najbolje prst u uho i bez pravopisa, a kad izađe jedan, pa kakav god da je, nekome će biti problematičan.
Helikopter se govori uveliko, a vrtolet je kovanica vrtjeti i letjeti što ”helikopter” zapravo radi. Šta je zapravo helikopter? To je naša riječ? Ili želiš reći da je naš jezik ograničen na ove riječi koje imamo do sada, nove riječi nisu dozvoljene? Niti je kovanje novih riječi dozvoljeno?
Izgovor nana i deda je različit, zavisno od područja na kojem se oni nalaze. Govor tih nižih ljudi, po tebi, je bitan dio jezičkih izučavanja. Boga mi, kao da oni govore nekim životinjskim jezikom ako kažu anamo? Daj mi molim te razlog zašto je anamo neispravno? Nije normirano, to je tačno, ali ne postoji izraz koji iko može nazvati neispravnim. Normirano je pavlaka, iako nastaje povlačenjem, pa gdje je logika. Nane i dede su u krivu, pogrešno, neispravno govore kad kažu povlaka? Norma je konvencionalno obavezna za poštivanje i norma je trenutno Pravopis Halilovićev, ti koliko god bunila se i sve, to ostaje tako. Ni ja se ne slažem sa svima i meni je cilj promjena nekih stvari, ali… Ne reče mi kojim to ja jezikom govorim kad kažem lahko i mehko?
Imala si problem razlučiti da li govorim bosanskim ili hrvatskim dok nisam rekao lahko. Ali nisi mislila da govorim srpskim, to nikako. Toliko o različitostima i sličnostima ova tri jezika i VELIČINI (ij)ekavice.
osmanska uprava pola milenija, ne stoljeća, greška*
Pa, dobro, onda ne trebaju nam norme, kad je očigledno da pogrešnog izgovora nema. Svi ćemo pričati kako nam odgovara, neće se znati ni ko pije ni ko plaća, uzimaćemo za relevantne goovore deda i nana, samo zato je se tako govori oduvijek, i nema nikakve veze što se takav jezik razvijao među neškolovanim seljacima, zaista nema, jer oni su tako uvijek govorili. Mislim… :/
Nisam imala problem razlučiti kojim jezikom govoriš. Vidi se da govoriš bosanskim, ali sa priličnim uticajem ili, kako bi ti rekao, utjecajem, hrvatskog jezika.
I znači zato što je Bosna nekad imala podređeniju ulogu, mi smo tek sad, nakon završetka posljednjeg rata skontali da bismo moli malo da kasapimo jezik kojim se oduvijek govorilo i uvodimo neke nove riječi?
I nije naš jezik ograničen, ali ne mora naš jezik za svaki pojma imati jednu riječ. I zašto naš jezik mora imati svoju izvornu riječ za svaki pojam, kad to nije tako ni u jednom jeziku na svijetu? Gubi se smisao. Zašto moram reći brzogriz kad mogu reći brza hrana? Je li se sve mora strpati u jedno i zvučati nakardno?
Ali ne, hajdemo pričati kako su pričali naši stari, šta zna neki učenjak u odnosu na nekog dedu koji je učio govoriti od svog oca, koji vjerovatno nije išao ni u školu.
Naša zemlja se sporo razvijala, sporo se razvija, a u skladu s tim se razvija i naš jezik kojim se želimo odvojiti od stoljetne historije samo zato jer smo imali podređeniju ulogu. Ali jesmo, i to je činjenica i jedan Halilović to neće promijeniti, posebno ne normom koja nema smisla.
Kad napiše pravopis koji nije skupljao i stvarao prema izrazima kladanjskih deda i nana, nego prema ranijimpravopisima, prilagođavajući ga današnjim prilikama, onda će to već imati nekog smisla.
Pa za Turske se tako govorilo. Nije on izmislio ni hloptu ni hlupanje, to je bilo i ranije. Zar to ne shvataš? Nekad ni norme nisu postojale. Vidiš da ne možeš dokazati da je anamo nepravilno, to je nemoguće dokazati. Možeš dokazati da nije normirano jer je norma konvencionalna.
Kad je Samuel Johnson sastavljao prvi rječnik, uzorci su mu bili ljudi koji nisu educirani. Kad je to bilo u 18. vijeku, a njegov rječnik je bio osnova za idući rječnik, pa za još neke, pa sve do danas gdje imaš gomilu rječnika, jednu tekuću gramatiku i jedan tekući pravopis u engleskom jeziku. To što su ljudi završili četiri razreda u vrijeme kada se tako išlo u školu ne znači da su išta manji ljudi od ovih koji su završili fakultete. Ipak govorimo o jeziku, obje strane imaju jednako pravo na jezik. Nije to medicina ili geografija. Jedni se drugima pomažu. Neće moja nana pisati pravopis, ali neće ni moj profesor pisati pravopis bez moje nane koja je nositelj bosanskog jezika bila u prošlom dobu.
Ne znam koji -izam pripisati tvome stavu prema starijim ljudima koji nisu imali prilike koje ti imaš.
I vidiš, đ i dž, iako su ti toliko različiti, kada sam napisao (volio bih da sam to izgovorio) džaka iz đaka, nisi primijetila ništa čudno nego si si stvorila sliku vreće i učenika koji iz nje izlazi iako je trebalo ići đaka iz džaka.
Naš jezik treba imati što više riječi. Sastavljaju se tijela koja preobraćaju strane riječi u naše. Tako ti je nastao npr računarski rječnik. Zamisli ti kako bi to bilo da se to nije obavilo, i da se to ne obavlja.
”Kad napiše pravopis koji nije skupljao i stvarao prema izrazima kladanjskih deda i nana, nego prema ranijimpravopisima, prilagođavajući ga današnjim prilikama, onda će to već imati nekog smisla.” Ovdje se slažem s tobom, ali shvati bitnost prošlog perioda kada bosanskog jezika nije ni bilo. Bit će ovaj pravopis promijenjen i više prilagođen ”današnjim prilikama” kada kladanjske nane i dede pomru i ostanemo samo mi učeni ljudi što smo laktove poderali učeći bosanski jezik a još uvijek govorimo gluvonijem.
Pa, ako se tako govorilo kako to onda nije uobičajenije nego lopta i lupanje? Kako je, meni lično, to novost s kojom sam se susrela tek nakon njegovog pravopisa? Kako to da niko iz moje okoline za 24 godine mog života, nije niti jednom tako pričao? Očito da to i nije tako ustaljeno.
To što neki od naših starih (a ne svi) nisu imali priliku da se školuju kao mi danas, nije moja krivica i činjenica je da smo mi pismeniji od njih i da je bilo pismenih ljudi i u njihovo vrijeme i ja ću da se orijentišem prema tim pismenim ljudima tada, radije nego prema onim manje pismenim.
Nisam se, zapravo, ni osvrnula na džaka iz đaka ili đaka iz džaka, ali da mi to izgovoriš sa pravilnim naglaskom, svakako bih primjetila razliku, vjeruj mi, dobro čujem kad su u pitanju tuđi izgovori, to me baš onako žulja.
Neka našem jeziku riječi, nisam rekla to. Smeta mi težnja da se za svaki pojam napravi jedna riječ i smeta mi što uopšte moramo imati za svaki pojam novu riječ, jer nam je odjednom tako došlo, iako je jezik savršeno funkcionisao svih godina ranije i sa deterdžentom ili praškom za pranje veša. I nemam nikakvih problema da govorim restoran brze hrane umjesto brzogriz. Meni to uho para.
I to što bosanskog jezika nije bilo, isto tako ne znači da sad mora postojati bilo kakav. Jezik se ne može izgraditi jednim pravopisom čovjeka koji, i dalje tvrdim, ne zna i nije svoj posao uradio kako treba. Ipak treba malo smisla i logike unese u sve to. I da se cijeni i poštuje jezik kakvim se govorila godinama na većem dijelu zemlje, a ne kako su govorile samo dede i nane.
lovecraft – gluvonijemi je otišo kuči, neče više smetat, a i ošta mu je.