Ahmet Hromadžić i njegova zbirka bajki Patuljak vam priča moja je all time favorite knjiga iz djetinjstva. Ni ne sjećam se koliko sam je puta pročitala, to je bilo moje blago i nikome je nisam posuđivala.
Isplakala sam puno dječijih suza na Plamenu, Slavujevu smrt, Zlatokljunu pticu…
Sinoć kćerka treba da čita Plamenu, priprema za test iz Bosanskog i prije nego što je počela kaže da ona ne može ponovo da čita jer joj je kraj jako tužan. Hajde, rekoh, skupa ćemo, čitat ću malo ja, malo ti… objasnit ću ti zašto je nešto u priči baš tako. Međutim, kako sam dolazila do kraja priče i meni poče da titra brada, a ona već briše suze u uglu oka. Joj, ja se jedva suzdržala da ne krenem plakati.
Pošaljem je kasnije s mužem u drugu sobu, rekoh idi ti s njom, ti nećeš plakati, hahah, kad nakon par minuta izlazi moja E. iz sobe i plače na sav glas. Ja kontam nešto se desilo, pitam šta je, a ona kroz suze: ne moguuu, toliko sam tužnaaa zbog Plameneee…
I know, baby, me too.
I sad razmišljam, Hromadžić je baš volio da piše o tragičnim smrtima, ptica naročito, ne znam šta mu je to trebalo. Ptice su mu vjerovatno bile simbol slobode, pa možda je ubistvo ptica zaključak da svaka sloboda ima cijenu? Mada smrt sama po sebi u pričama nikad nije kraj, uvijek se na kraju može izvući neka nada, što sam sinoć kćerki pokušavala objasniti, zašto je Plamena umrla i s kojim plemenitim ciljem. Storytelling koji gradi empatiju, možda. S druge strane, sada iz ove odrasle perspektive, sviđa mi se što u njegovim pričama nema uljepšavanja i pretjeranog optimizma, nego realnost u malim dozama, nježno, ali bez laganja.
Ma nešto kao pjesme Cvijetak žuti ili Zeko i potočić. Ili kad umre Mufasa…
Ja trenutno plačem na sve.A ne znam ti ja tu o ptici, potražit ću na internetu.
uh, pripremi maramice onda. 🙁
Imam i ja dane kad me sve rastužuje, naročito u svjetlu svih dešavanja u svijetu.
Preslušala sam.Tako znači moja Plamena završi.
Plemenita Plamena 🙁
Dragaa Morgana 😭😭😭
jesi i ti čitala kao dijete? 😢
Draga Morgana,
a Djevojčica sa šibicama? Još se oporavljam od tih trauma.
uh, joj, nju sam nekako potisnula iz uma skroz. Preokrutno za nježna dječija srca.
Aaaa, Patuljak vam priča, Lastavicino izdanje 💖 Baš to, vidim svrhu ovih, iako bolnih, priča u razvijanju empatije i nužnosti upoznavanja sa bolom i tugom… sjećam se svih koje ste navele, ali mi nikad neće biti jasno kome je palo na pamet da u osnovnoj školi uvrsti priču “Plavobradi” jer sam nakon nje, ma nije to bio ni strah, to je užas, imala u stomaku svezan neki grč danima. I sad me podilazi blaga jeza kad se sjetim.
Ne sjećam se Plavobradog. Braća Grimm?
Ahmet Hromadžić je, s pravom, bard naše dječije književnosti. I ja ga se iz djetinjstva pomalo sjećam, njegovih priča i bajki koje su, za razliku od klasičnih bajki koje završavaju hepiendom, često imale tužan kraj.
Ali, ja bih rekla da ta tuga kod Hromadžića nije bila kazna, nego pouka.
Njegove bajke nisu učile djecu da svijet uvijek završi srećom, već da se i kroz gubitak može spoznati ljepota i smisao. 🙂
A kad smo već kod tužnih završetaka, pripremite se, vas dvije, za peti-šesti razred 🙂 Tada vas čeka još jedan naš pisac za djecu, A. H. Dubočanin. Sjećam se, dok sam radila u školi, djeca su bila beskrajno tužna kad smo radili njegovu priču Šarko.
da, svakako, ne mislim ni ja da je pisao da bi namjerno rasplakao i rastužio djecu, to je uvođenje u realnost života, kroz pouku, osnaživanjem. Čak samo i kao dijete, svjesna da ću se rasplakati, voljela da ga čitam, opet i iznova, tražeći pouke.
Joj, neeee, Šarko, skroz sam zaboravila na njega 😭
Evo sad sam cuo i pogledao na youtube tu pricu. A tuzna bas.
jeste 🙁