Kad jednom dođeš u grad od lišća
da budeš najdraži gost,
vidjećeš kako obale travne
na ruci drže most.
Most vezen žicom svilenom, tankom
u sedam boja tkan;
ogledalo mu zelena rijeka,
a ukras sunčan dan.
Vjetar ga njiše k'o voda čamce
svezane u plićaku;
rojevi svitaca nad njim se pale
pa blista i u mraku.
A pod njim čudni orkestar ljeta
s dva cvrčka u duetu,
oglašava se svake noći,
ljepši od svih na svijetu.
Divnim ga šumom slave vrbaci,
prepuni malih snova,
i niko mu nije pjevao ljepše
od bijelih bagremova.
Kad nam dođeš u grad od lišća
da budeš najdraži gost,
preći ćeš i ti korakom lakim
vezeni, vitki most.
Nasiha Kapidžić-Hadžić
Gledam večeras slike koje sam slikala na Kalemegdanu i dok sam gledala ovu iznad kroz glavu mi prolazi samo: Divnim ga šumom slave vrbaci, prepuni malih snova… i niko mu nije pjevao ljepše od bijelih bagremova. (Znam da slika i nema veze sa stihom, ali jednostavno je u meni pobudila sjećanje na njega.)
Pa znate ono kad vam nešto padne na um, nečega se sjetite, ali ne znate odakle to znate. I dok sam ponavljala sebi te stihove (zapravo mi je u glavi umjesto riječi bagremova bila riječ galebova), na Guglu nađem da je to pjesma Vezeni most Nasihe Kapidžić-Hadžić, koju sam učila još u osnovnoj školi. Nevjerovatno je kako se sjećam nekih pjesama i dan danas.
Kao i one Plavi čuperak, kao Maestrala s muzičkog ili Cvjetka žutog.
U meni Vezeni most uvijek probudi neku nježnu emociju, nostalgiju i toplinu. Nadam se da se sjećate i vi, a također da se još uvijek sjećate nekih pjesmica iz djetinjstva koje vam danas bude tople emocije.
Raspoloženje: Cvjetak žuti
Garo u paradi je moje prvo školsko sjećanje… iz prvog razreda, iz Bukvara, čini mi se… I mislim da je bilo u drugom, pjesma Šukrije Pandže, Prisluškivanje se zvala.. Pucketa peć kao da kaže moja su njedra sva od žari… Te dvije znam napamet i dan-danas. 🙂
‘Garo’ mi je ubjedljivo najdraži. Mislim da ću to i djeci recitovati jednoga dana. 🙂 Još mi je super bila ona potjera za suncem, pa se nešto sunce sakrilo, pa oni trčali za njim… ako neko zna čija je pjesma i kako se zove nek javi, voljela bih znati…
Odlična tema gospođice M., malo sam popila*, pa si me bacila negdje daleko. 🙂
Da si bliže radi ovog bih te poljubila. :DD :*
Jah, još ovaj cvijetak žuti… mrzak mi je pravo. Ono se nešto pjevalo pred nastavnicom muzičkog kad se dođe u peti, pa da ona izabere nove članove hora… I mene zapadne da pjevam Cvjetak… Svidjelo joj se i izabere mene… A ja stidljivo dijete bila i mrsko mi bilo pjevati,… od tada mi je pjesma omrzla.
*fakat meljem puno kad popijem, ja, ja, ja… dobro mi i kažu… 😀
Ja se eto sjećam pjesmice ‘Čuperak plavi’, sve mi se čini da se tako zove.
I kad sam sretna nekako uvijek u sebi recitiram pjesmu, da ponekad nisam ni svjesna toga.
Raskoljnikova, ja nešto ne mogu da se sjetim Gare, ali sam sigurna da neko zna. 🙂
Zapravo je moje prvo školsko sjećanje i prvi dan škole, tačnije upis u školu, kad su me procjenjivali jesam li normalna, hahaha. 😀
I ja sam večeras zamišljala kako ću svojoj djeci da recitujem pjesmice koje sam ja učila. Pune su neke divne radosti, a i sjete, pune emocija.
Hvala ti, drago mi je zbog toga i baš mi je milo što sam u tebi probudila tako lijepe osjećaje. Meni baš bude drago kad ti navratiš, pa evo i tebi jedna virtuelna pusa. :* 😀
A meni Cvjetak drag, izuzetno. Tužan, kao i Zeko i potočić. 🙁
Samo ti melji, ko kod svoje kuće. Kod mene je ja, ja, ja u svakom stanju. 😛
Nit, može biti da se i tako zove, ali vjerovatno mislimo na istu pjesmicu. 😀
Sjećam se kako sam se kikotala dok smo je učili; ta to je bila ljubavna pjesmica, zar djeca smiju tako da se zaljube? 😛
Ipak mislim da ne mislimo na istu pjesmicu.
Plavi čuperak obično nose neko na oku, neko do nosa.. Ali ima jedan čuperak plavi, zamislite gdje? U mojoj glavi…
Da, na tu mislim i ja. 🙂 Pa i ja sam napisala Plavi čuperak, što je isto kao Čuperak plavi, zar ne? Samo je raspored riječi drugačiji. 🙂
cijeli zivot …pri svakom ojecaju…danju ili nocu…u vremenu mjeseca jal'godine prati me ili ja pratim stihove
Pored puta kruska zuta
na visokoj stoji grani
skidali je malisani…obarale poguzije
skidali je svi od reda
al’ se kruska nije dala…petiljka je njena brana
sve je redom obrukala
I na kraju …nije sala
sa grane je pala sama…gruhnula je od ledinu gorda dama
P.S Dest godina ,tri mjeseca i sest dana sam imao(ili nekako ublizu) kad sam krusku pospremio kao tothem negdje unutar moje sehare i psenicom za zimske dane prekrio.
Iskreno i posteno drugima dostavljeno povodom reklame …kruskine
Sifra za prepoznavanje sa slike lijevo utipkana a glasi q9ch7
ja se sjecam samo “sinisa i osa” :p
izdanak, pa to se čini baš lijepim. 🙂
Ra, je l’ to ono nešto… “Siniši je osa sjela na vrh nosa…”? 😀
Maše osa Siniši sa nosa,
Siniša se smeo, pa na seno seo;
smešno Neši, Siniši se smeši…
I ne znam dalje 😀
Hahaha, moraš priznat da ni moj stih nije loš, čak i ako sam ga izmislila, rimuje se bar. 😛
Pismo uciteljici.. My favourite 🙂
nije nimalo lahko biti osjecajan…
eight, ja se ne sjećam te, barem mi naslov ništa ne govori. 🙂
jasanstav, pričaj mi o tome… 🙂
Vjerovatno se kod vas ne uci, crnogorski je pjesnik u pitanju, a ide ovako:
Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.
Ne zamjeram Vam – daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj nacin milo
i prijatno je od toga u duši.
I td.. Uglavnom je meni bas nekako lijepa. 🙂
Kao i ovaj dio iz Balaseve knjige..
nemam ja pojma o tome…samo sam negdje procitao da je valjda tako 😉
Ja se sa posebnom radošću sjećam “Dvije pahulje snijega”. 🙂
Ja se sjecam zeko i potocic, ako me pamcenje ne vara..
i sjecam se tacno slike koja je bila u udzbeniku..
jadan zeko xD
🙂
eight, lijepa pjesmica. 🙂
jasanstav, hahaha, eto, ja ti tvrdim onda da je i istina. 😀
Gošćo, ni tu ne znam. 🙁
Kockarko, ne znam ko nije plakao nad tom pjesmicom. 🙁
lostris, :))