Veličina sitnice

Prevoznik s kojim putujem od Sarajeva do sela mi mog i nazad ima jednu finu naviku. Naime, kondukteri putnicima tokom svakog putovanja dijele bombone. Ne znam da sam tek nekoliko puta putovala, a da oni nisu dijelili bombone. Nekad i po dvaput. Nije to nešto veliko, ali gesta je ono što se računa i što je ustvari veliko u toj sitnici. Mene uvijek obraduju i bude mi drago kad iz one zdjelice mogu izabrati bombonu koju želim, a vjerujem da i ostalim putnicima izmame osmijeh na lice.

I kako ja u tom trosatnom putovanju uvijek imam vremena da samo sjedim i puno razmišljam, padne mi na pamet kako ljudi već odavno ne vide veličinu malih stvari, te iste više i ne cijene. Koliko god mi pričali da nije tako, svako od nas se barem jednom našao u situaciji da je nekome zamjerio na "malom, jeftinom" poklonu.

Ja se mnogo puta nađem u situaciji da ne znam šta nekome pokloniti. I onda mi je sam taj čin pružanja poklona postao nemio, jer se živa slomih dok skontam šta bi za nekoga bio idealan poklon. Te treba da je koristan, te treba da budi lijepe uspomene, da je simboličan, da je ovakav ili onakav. A zapravo mi rijetko padne na um da bi taj neko možda više cijenio moj trud oko poklona koji možda i nije tako skup, ali koji govori Volim te, Stalo mi je do tebe, Mislim na tebe, Ovo me podsjetilo na tebe… Ja znam da ja više cijenim takve sitnice. Da se ne lažemo, ipak, volim ja i velike, skupe poklone. 😀

Međutim, rijetko me veliki, skupi poklon ostavljao otvorenih usta i bez daha. Češće su to bile upravo one stvari koje su mi govorile da taj neko misli na mene, da ga cvijet podsjeća na mene, da se oko poklona potrudio, makar ga on ne koštao ni novčica. I dobijala sam dosta takvih poklona, zahvaljujući divnim i maštovitim ljudima. 🙂

Kao što je slučaj i sa bombonama iz autobusa. Odmah mi draže putovati s njima.

Raspoloženje: Gregorian – Gift