Tužni pogled iz tužne sobe

Moja soba kod kuće, kod roditelja, uvijek je bila tužna i mračna. U toj sobi ko bi boravio duže od 3 dana, obavezno bi postao tužan. Ima tužan pogled kroz prozor, ima zidove tužne boje, tužne tepihe, tužni krevet, tužni ormar, sve je tužno. Ne znam je li tužniji ogromni, čupavi lav što leži ispod prozora ili lampa što tužno svijetli u pod. Čak je i sjajni suncokret otužan. U ovoj sobi (u njoj sam trenutno) tužna muzika se nekako sama nameće.

Opet, ja nekako pravo volim svoju tužnu sobu. Znaju proći mjeseci prije nego joj se vratim. I uvijek me, onako tužnjikava, lijepo primi i ja se ugodno osjećam. Miriše na dom, miriše na mamine pogače, miriše na srednju školu. Tužni ormar je operisan od mojih stvari. U njemu sad stoji neka stara odjeća, sestrina uglavnom i moja maturska haljina. Boje zidova u sobi, sjetnih krojeva, sa tilom i rukavicama. Pored haljine je visila neka mamina karirana košulja koja je onako jedina vesela stvar u sobi. Pa sam je obukla.

Evo šta sada vidim kroz prozor:
Sivo nebo. Dvije-tri susjedne kuće, od kojih je samo jedna sa fasadom. I ta je većinu godine prazna. Komšije žive u Francuskoj. Kuća do nje je još tužnija, jer tu živi jedna usamljena gospođa kojoj se kćerka nedavno udala. Kuća je počesto mračna. Treća kuća je posebno tužna. Ta kuća nema mamu. Mama je umrla kada je djevojčica imala manje od 7 godina. Ima jednog oca sa brkovima i jednog sina što me nikad ne smije pogledati kad prođem pored njega.

U dvorištu ispod mog prozora stoje tri tatina bora. Dva brzo rastu, lijepi su, bujni. Jedan umire, pa je onako ružne smeđkasto-sive boje. Umotan u najlon. Moj veseli pas tu često leži. Ali danas, u ovom tužnom danu i moj pas tužno leži u svojoj kolibici s druge strane kuće. Pada kiša. Rominja. Još uvijek nema cvijeća, maminih ruža i tulipana, a crveni poštanski sanduk sa zelenim "krovom" stoji na ulazu u dvorište. On je onako veseo u tuzi pogleda s mog prozora. Ali, u dubini svojih metalnih zidova i on je tužan. Prima samo račune. Ili ne prima ništa. Dvaput godišnje prima moje rođendanske čestitke upućene roditeljima ako u to vrijeme nisam s njima.

I ona betonska bandera je tužna. Siva i pokisla. Mislila sam tati predložiti da je ofarbamo ko žirafu i da na vrh stavimo neku improvizovanu glavu žirafe, ali reći će ljudi da mi je ćaća lud. A nije. Bolje ovako, stapamo se sa dosadno tužnim komšilukom.

Iza one tri susjedne kuće je neko brdo, preko Usore. Tamo žive pretežno Hrvati. I kod njih je tužno. Opalo lišće, sve je nekako ljigave boje. I onih nekoliko kuća što stoje između šumaraka djeluju prazno. Iz jedne se diže gusti dim. I on je tužan, ide na dole.
Ovamo, na ovoj strani Usore, neki bager nešto razvlači. Ali ne razvlači danas. Može bit da je i on tužan. Baš me zanima šta prave. Biće nešto veliko i fino.

Sa lijeve strane pogleda s mog prozora viri jedan temelj, jedna Ploča. Sad je obrasla žbunjem s bodljama, visokom travom koja se osušila, koja sigurno smrdi i koja krije mnoge insektoidne nemani. Ploča je pocrnila. I one zadnje generacije klinaca iz komšiluka više nisu klinci. Ja sam bila u prvoj generaciji. Moje drugarice i ja smo zaposjele Ploču. Na Ploči su se vozile role, bicikla, igrao se basket, lastike, škole, sjedilo se do večernjih sati, sve se radilo na Ploči.
Ali, djeca su odrasla i Ploča je potamnila i sve oko nje je zaraslo. A Bog zna gdje je vlasnik.

Ma kad malo skontam, otužan je moj cijeli komšiluk. Samo ljeti ponekad živne, kad se djeca razmile po njemu, ali djeca su odrasla… ‘Nako je sjetan, pun sjećanja. Ulica sjećanja.
Nekad je tata našu ulicu zvao Kvrgavo štrase, ali Kvrgavo štrase je davno dobilo asfalt i neko novo, ko fol bitno ime.

Pravo volim svoju sobu i pogled s njenog prozora.