Nije smrt toliko tabu tema koliko ljudi ne vole o njoj pričati, jer eto… nije to ugodna tema. I svi je drugačije percipiraju.
Slagala bih kad bih rekla da se ne bojim smrti. Ustvari, nije da se bojim toga što me više neće biti na ovom svijetu, nego se bojim samog umiranja. A i koliko god da vjerujem da me poslije smrti čeka neki drugi život na nekom drugom mjestu, ipak se ne osjećam baš ugodno kad razmišljam o tome kako ću jednom sklopiti oči i nikad ih više neću otvoriti. Jer, ja ne znam šta je tamo i ne znam gdje ću. Imaju li straha oni koji ne vjeruju u život poslije smrti? Koji misle da će poslije umiranja postati jedno veliko ništa?
U srednjoj školi sam izgubila prijatelja. Umro je od utapanja. Meni je to bilo pravo bizarno i strašno; ni zamisliti ne mogu kako je umrijeti od utapanja, vatre ili na neki drugi način gdje se čovjek pati, bilo od bolesti ili fizičkog mučenja. Film Saw je pravi primjer koliko čovjekov um može biti mračan prilikom mučenja drugih ljudi. I onda umiranje u agoniji. Brrr!
Do prije godinu dana, često sam sanjala smrt. Odnosno, često sam sanjala da mi umiru dragi ljudi ili da ja umirem. Pisala sam jednom, negdje, kako sam doživjela tu svoju smrt. Iz neke uske cijevi sam isklizila u svemir koji je bio pun šarenih zvijezda i onda je bio bljesak i to je značilo da sam umrla. Jednom sam sanjala da mi je komšija umro. Onog trenutka kad sam se probudila, mama mi je javila da je umro to jutro. Nisam danima mogla prestati razmišljati o tome.
Često sanjam smrt kroz simbole. Jedan san koji sam dugo pamtila, čija mi je slika dugo ostala jasna u mislima je bio o smrti kao veeelikom labudu. Cijela moja kuća bila je bijela sa velikim labudom na fasadi, a ja sam se gušila od plača ispred nje. I sve što znam jeste da je to značilo da su svi umrli.
Moguće je da se opterećujem time, jer se bojim. Kažu, da sam mirne i čiste, zadovoljne duše ne bih se bojala. Zar ima iko bez grijeha? Ali nije to to. Nije strašno ne biti ovdje, strašan je put kojim se prođe da se dođe tamo. Znam da ne mogu birati, ali kad bih mogla, naravno da bih izabrala da umrem od starosti da svim podmirenim obavezama iza sebe.
Hvala Bogu što ne znamo kad ćemo umrijeti. Barem ne svi. Pola nas bi se ubilo od nervoze, ludosti i iščekivanja.
jest vala…ja da znam kad cu umrijeti,samo bih cekala smrt…
i ja se ne bojim, nit kad razmisljam kako cu umrijeit..mene strah sta ce biti nakon tog 😀
Ne bi uradila neke stvari koje dosad nisi? :p
Nakon toga ćeš biti pepeo i prah :p
Ja sam kao mladja znala sebe cesto uhvatiti kako razmisljam o smrti, i uvijek bi me uhvatila panika kada bih skontala da sam ja ovdje samo ne odredjeno vrijeme, i sta onda…:S
Ali eto vremenom sam prestala razmisljati o tome, pomiris se da je to jedina stvar na svijetu koja je neizbjezna.
Mene uvijek uhvati panika kad razmišljam o prolaznosti. Ili me još veća panika uhvati kad skontam koliko je čovjek ograničen i kako zbog toga ne možemo pojmiti vječnost. Da nešto traje, i traje, i traje, i traje, i traje… :O