Baš mi nekako teško padne kad mi neko traži savjet i u meni vidi nekoga ko će mu pomoći, a ja to iz ovih ili onih razloga ne mogu učiniti. Često je dovoljno da se taj neko sasluša, ali češće i nije. Da bih znala ikoga savjetovati, moram znati više od onog čime raspolažem, a to je najčešće malo.
Još mi teže bude kada se radi o osobi s kojom nisam navikla na takav odnos, s kojom nisam često pričala o emocijama. I onda kada vidim kako mi se otvori i kako je ranjiva, nekako se pogubim… bude mi žao što ne mogu ništa uraditi. Pomalo glupo, ali kao da se osjećam i krivom na neki način. Jer, traži od mene neku riječ, pomoć, a ja ne mogu da dam više nego što jesam.
Tužno je što ću ponovo steći, ili možda je ispravnije da kažem vratiti, prijateljicu upravo kroz takvo nešto. Od svih ljudi koji su joj u životu, od svih bližih, ona je odabrala da se otvori meni. Ne znam zašto, možda zato što sam i ja njoj prethodno otvorila svoje srce dajući joj do znanja da mi može vjerovati i da ću joj pokušati pomoći. Tužno je što ne može s mamom da priča o tome. Žao mi je što pati, godinama je čekala na nešto ovakvo i sad je i to izgubila. Teže mi je gledati je tim više jer znam kako se teško otvara po tom pitanju i kako teško iskazuje emocije. Mislim da takvi ljudi to još dublje proživljavaju jer ne plaču pred drugima, ne pričaju o onome što ih muči.
Osjećam se bespomoćno, a tako bih voljela da mogu pomoći. Znam kako je boli, a ta bol baš onako dugo traje.
Nekad kad je saslušati nekog jedino što možemo uraditi, čovjeku i to mnogo znači. Nije se lako otvoriti nikome od nas, nekima to poseban problem predstavlja, i onda je dovoljno znati da je tu neko ko će te saslušati, iako nije u stanju u tom trenutku da bilo šta učini.
Samim tim što razmišljaš i pišeš o tome kako ti je teško kad ne možeš pomoći govori o tebi da si dobra osoba. Očito je to neko prepoznao u tebi pa ti se obraća. Lijepo je to znati 🙂 Meni se niko tako ne otvara, osib bližih prijateljica, a ni ja nikom…
Pretpostavljam da si u pravu. Dajem joj koliko mogu s onim što imam trenutno. Vjerujem da je i to bolje nego ništa.
Hvala ti, lijepo je to čuti. 🙂
A drago mi bude kad mogu nekome pomoći. Meni nije teško otvoreno govoriti o svojim osjećajima. Ljudi to različito posmatraju, neki misle da mi to nije dobra navika, a drugi valjda misle suprotno, pa se i oni meni otvore. Češće sam imala problema zbog toga, ali nikad nije bilo iz loše namjere ni pričati o sebi, ni željeti od drugih da mi se otvore ako im tako mogu pomoći.
Ja baš i nemam običaj otvoreno govoriti mnogim ljudima o svojim osjećajima. Valjda sam zatvorena, šta li.
Zato se uvijek čudim kako neko može pričati o svojim problemima nekome koga poznaje površno ili nije blizak s njim.
Vidi, tebi blog na 500 favorita 😀
Imaš ljudi koji su totalno zatvoreni, oni koji su totalno otvoreni i oni koji iznesu tek poneki detalj, ali nešto i sačuvaju. Opet ide ona ustaljena, da svako radi kako on najbolje zna, a na nama je da saslušamo. Ti si dovoljno uradila što saslušaš, da li ćeš uputiti kakav koristan savjet, to je manje bitno. Nekad je sjedenje uz šutnju najveći lijek…
Blu, ma nije da baš i ja pričam svima, ali ako me tema nekako na to dovede, neću se ustručavati. Ustežem se jedino pred ljudima za koje znam da neke stvari ne trebaju znati i sl. Osjetim nekako kome mogu vjerovati.
Aha. 😀
patafta, mislim da je najbolja ova treća kategorija. 🙂
Nadam se da sam je barem malo utješila, znam da bi meni pomoglo da me samo neko sluša. 🙂