Summer of 2013

Jednog ljeta, mislim da je to bilo 2013., otprilike, možda i 2014., nisam više sigurna, sestra me pozvala na more u kuću svog prijatelja s faksa, u jedno selo na Korčuli, blizu Vele Luke. Gradina se zove, koliko se sjećam. Ona je išla s tadašnjim momkom, bio je taj dečko čija je kuća, još jedan njihov prijatelj i ja. Nas pet je spavalo u toj kući, ali tokom boravka tamo družili smo se s nekom ekipom koja je živjela tu, još dvije djevojke i momak jedne od njih.
Poziv je došao slučajno, nisam prethodno poznavala nikog od njih, čak ni momka joj nisam imala priliku prije toga upoznati jer su se svi oni družili i živjeli u Beču. Nisam to ljeto imala planove i predložila je da pođem s njom.

Gradina je baš onakvo mjesto kakvo je, po meni, idealno za ljetovanja, zavučeno, maleno, privatno i tiho. A opet Vela Luka je udaljena svega 5 km, pa se lako moglo autom otići tamo. Kuća je bila ogromna, sa prekrasnom, velikom terasom, sa stepenicama koje su se spuštale ravno do uvale i mora. Pogled je bio fantastičan, s terase su se svaku noć mogle posmatrati brodice usidrene u uvali, kako svjetlucaju ispod mjesečine.
Vlasnici kuće su očito bili prilično imućni, vidjelo se po kući, imali su i gliser kojim smo svaki dan išli na kupanje negdje nasred mora. Tad sam prvi put otišla i na Proizd, najljepši otočić, s najljepšim, kristalno čistim morem u Hrvatskoj, ako mene pitate. Tad sam prvi put vidjela i bonacu, sestra, dečko, vlasnik kuće, zvaćemo ga P, i ja otišli smo gliserom predvečer do brodogradilišta u Blatu, a u povratku je more bilo tako mirno, glatko, kao staklo, da smo ugasili gliser i posmatrali taj prizor gdje se zalazak sunca kristalio u tom, za mene, nezaboravnom trenutku.

Bilo je to jedno od zabavnijih ljetovanja na kojima sam bila. P mi se svidio, bio je visok, crn, duhovit i znao je dobro kuhati. Mislim da sam se svidjela i ja njemu, ali smo proveli tek 7 dana zajedno i nekako nije bilo prilike da se to dalje ispita, mada je bilo par situacija gdje sam bila sigurna da se sviđam i ja njemu, ali iz nekog razloga nikad nije uradio dalji korak. Zadirkivao me stalno, tražio razlog da pričamo i uvijek je sjedio uz mene.
Jedne večeri ostali smo sjediti nas dvoje, nakon što su ostali otišli na spavanje. Pričali smo dugo, o svemu, neopterećeno, skroz opušteno. U jednom trenutku mi je rekao da pođem za njim, da mi nešto hoće pokazati. Odveo me iznad kuće, bilo je mračno jer nije bilo nikakve rasvjete. Posjeo me na neko određeno mjesto i rekao da pogledam u nebo. Možda sam samo jednom prije toga vidjela toliko zvijezda na kristalno čistom, noćnom nebu. Na zimskom nebu, na planini, a ovo je bilo ljetno, augustovsko nebo, zvuk mora, cvrčaka i šuštanja borova. Sasvim jasno se vidjela Mliječna staza, sve one nijanse plave i ljubičaste… Sjećam se da mi se oteo glasan uzdah oduševljenja. Stvarno djevojci ne treba puno da je impresioniraš, pomislila sam.
Vratili smo se na terasu i pričali do 5 ujutro. Kad sam pošla leći zahvalio mi se na društvu i razgovoru i rekao mi je da nikad ni s kim nije pričao tako lijepo, iskreno i duboko kao sa mnom te večeri. Baš mi je to nešto bilo lijepo i značilo mi je više nego da me pokušao poljubiti i odvući u krevet. Mada sam pomalo maštala o tom poljupcu, ali nije se desio. Vidjeli smo se još jednom poslije, u Beču, ali kao da je ta ljetna hemija isparila, a možda sam je i ja samo bila umislila.

Bilo kako bilo, pamtim tih 7 dana kao jedan kratak predah i trenutak koji mi je trebao, kao neko izlječenje od nekih prethodnih razočarenja i napuknuća na srcu. P i Korčula su bili kao melem i topao zagrljaj na kraju teškog dana.