Sugestibilna Ja

Dugo mi je trebalo da shvatim da sam povodljiva, a još duže mi je trebalo da se pomirim s tim.
Sad kad jesam, sve izgleda drugačije. Hoću reći, ništa, zaista, nije drugačije, ali se ja znam ispravno s tim nositi i znam uticati na to po potrebi.

Neko bi mogao pomisliti kako nemam svoje mišljenje, što nije istina. Samo je to moje mišljenje podložno tuđim, podložno je promjenama, posebno ako drugi ljudi umiju spretno argumentovati svoje stavove. Rekla bih da je to ponekad i dobro, to što sam povodljiva, jer nisam uvijek ni ja u pravu i onda je sasvim poželjno prihvatiti drugačije mišljenje. S druge strane, dok ne naučim to savršeno držati pod kontrolom, to može da bude samo na moju štetu.
U većini slučajeva, do sada, je i bivalo tako.

Teško mogu priznati da sam uvijek imala tačno zacrtane želje i ciljeve. To je, sigurna sam, u mnogome doprinosilo promjenama mojih mišljenja o koječemu, jer, ne znajući šta tačno želim od života, dopuštala sam ljudima da me oni vode i daju savjete. Eto, OBJEKTIVNOST. Eto, drugi me vide. Drugi gledaju hladne glave. Drugi nešto sve, a ja ništa.

Dok pišem ovo u glavi mi je samo jedna situacija za koju smatram da sam ju uprskala koliko god se mogla uprskati, pa sad kupim komadiće raspuknutih trenutaka za kojim žalim. Ja nisam osoba koja će ušutkati srce kad se svađa s razumom. A radila sam to. Iako, sada kada gledam na situaciju koju sam uprskala, zaista, ni s neke racionalne strane nije imala smisla. Prilično sam intuitivna, i dok sam mnogo puta nepogrešivo, vođena srcem, znala predvidjeti neke situacije, ja sam ipak, radije, slušala druge, pošto SVI znaju bolje od mene. I mene su u to ubijedili. I ja sam u to vjerovala. Iako se cijelo moje biće borilo protiv toga, iako je srce vrištalo da to nije to, ja sam išla protiv sebe.
Za koga? Zbog čega? Da sad žalim? Da pokušavam zašiti tuđe srce koje sam ja slomila?

Trebalo je i više od pola godine da se grčevito, kao buldog, uhvatim za sebe, za svoje želje i da ne puštam makar mi to vilicu pokidalo. Toliko sam ljuta na sebe što sam bila slijepa, da sada svu tu pogrešno utrošenu energiju i snagu ponovo nalazim u sebi i svim silama ću se truditi da je usmjerim na ono što JA želim. Ustvari, pored sebe, trebala sam slušati samo jednu osobu. Jer njegove se želje nisu kosile sa mojim. Njegove su riječi bile odraz cijelog mog bića.

Prije više od pola godine ovdje sam pisala o jednom blogeru. Sjećam se koliko sam bila zaljubljena u njega tada. Moja ljubav prema njemu, sada, samo je deset puta jača. I kad bi se čitav svijet na mene sad urušio, jer taj isti svijet misli da on nije za mene, ja bih se i dalje držala samo njega. Ne mogu vam početi ni opisivati koliku mi vjeru i snagu ulijeva ljubav prema tom blogeru, istom onom koji odražava moje biće.

I da, neću vam reći o kome se radi. 😀

Raspoloženje: Neno Belan – Vino noći