Sinoć ili jutros, kako vam drago, u pola 3, probudi me zvonjava mobitela. Prilično sam lakog sna, pa sam na prvo zvono, onako polusvjesna, iznenađena i pomalo uplašena, već bila na nogama. U polusnu sam vidjela da me zove sestra koja spava u istom stanu, u drugoj sobi. Nisam imala vremena da budem iznenađena, sve se odvijalo refleksno i brzo.
Javila sam se, a ona me upitala šta to lupa. Ništa nisam čula. Možda ipak nisam tako lakog sna. Već sam se razbudila i sjećam se da je počela da mi priča kako je dva puta čula neko lupanje u haustoru koje je bilo tako glasno da joj se činilo kao da se dešava u stanu, u hodniku. Potvrdila sam joj da niko nije mogao ući, stan je zaključan, rekla sam joj da nije normalna i vratila se na spavanje.
Ali, zaspati nisam mogla. Počela sam da osluškujem, stomak je počeo da me boli, te sam počela da razmišljam o njenoj plašljivosti koju uvijek prenese na mene.
Naime, prije nekoliko mjeseci sam nakratko izašla vani, rekavši joj da se ubrzo vraćam. Nisam vani bila ni sat vremena, ona me je zvala. Čula je nešto u mojoj sobi, zaključala se u svoju i nije smjela da izađe provjeriti o čemu se radi. Nije upalilo moje ubjeđivanje da sigurno nije ništa, živimo na petom spratu u stanu sa blindiranim vratima. Jok, skoro je vrištala od straha da se vratim. Došla sam u stan sa srcem u grlu. U mojoj sobi je radio kompjuter. Zvučnici su ostali pojačani, a neki program je zaštekao, šta li, i počeo da krči. Po njenom opisu situacije i zvukova, u mojoj sobi se dešavao masovni masakr.
Da ne spominjem kako se jednom, bukvalno, uplašila svoje sjene i jedno pet minuta paralizovano stajala u mjestu s nožićem za guljenje voća u ruci, šapatom dozivajući mamu.
I sama sam prilično plašljiva. To jest, lako me uplašiti, iako i ja sama uživam plašiti druge ljude. Moji su strahovi, možda, pomalo i iracionalni. Ne bojim se toliko ljudi koliko se bojim onoga na što ne mogu da utičem. Da ne idem u objašnjavanje, ko je shvatio, dobro i jest.
Sinoć mi je trebalo barem pola sata da ponovo zaspim, jer sam osluškivala šta se dešava, s obzirom na dramatičnost kojom mi je ona prenijela tu informaciju. U svemu tome sam razmišljala o strahovima i osjećaju koji strah izaziva.
Pomislih kako je strah najjača emocija koju čovjek može da osjeti. Strah u kombinaciji sa gubitkom života, strah od mraka, strah od boli, strah od samoće…
Čak ni ljubav ne može onako intezivno da izazove grčenje u stomaku, lupanje srca u grlu, gubitak daha, drhtanje tijela, znojenje i oči sokolove. Ne kaže se džaba da su u strahu najveće oči.
I da nije negativna, odbrambena emocija, zapravo bi bila jako zanimljiva za osjećati, jer je cijelo tijelo na oprezu, u pripravnosti, napeto, puno adrenalina. Osjećaj koji pokreće.
Raspoloženje: Silent Hill – Room 312
Nije ni tebi lahko 😀
ah, te žene. 😀
mene od straha ili treme (mada to dodje isto) uvijek zaboli stomak… hate it 😐
eight, jest baš gadan osjećaj. Meni se uvijek povraća. :/
imaginarni, naravno, ako mislite da je neki problem smiješan, nerješiv ili iracionalan okrivite žene :p
reb, pa da znaš da nije :p