Situacije u kojima se ne snalazim baš najbolje

– Kad mi neko da kompliment.
Redovno mi bude nezgodno, jer ponekad imam osjećaj kao da Hvala nije dovoljno. Pa se tupavo smijem i ne znam šta dalje.

– Kad ostanem sama u prostoriji sa osobom koju sam upoznala nekoliko minuta ranije.
Inače sam pričljiva i mogu sa svakim, ali ona neugodna tišina ponekad zna biti BAŠ neugodna…

– Kad prosjacima neki put (posebno onim starijim) ne dam novac i prođem.
Uvijek se osjećam krivom, koliko kod me neki od njih nervirali, jer znam da lažu.

– Kad nekoga odbijam zbog bilo čega. Znači, kad nekome moram reći Ne.
Joj, kako je to meni nezgodno i teško.

– Kad sam u situaciji da pričam sa ljudima koji su manje pametni.
Ili, možda je bolje da kažem, sa ljudima čiji interesi nisu tako široki. Koliko god to ružno zvučalo, nisu svi jednako pametni, a kad pričam s nekim ko je izrazito manje pametan od većine, ja ne znam šta bih rekla.

– Kad neko bulji u mene.
Sve kontam da mi nešto na meni pogrešno stoji i ne znam gdje da gledam. Sva se uzvrpoljim i htjela bih da bježim.

– Kad vic, koji neko ispriča, nije smiješan.
Grozno zvučim kad foliram smijeh. Ne znam je li gore to ili ne nasmijati se nikako.

– Kad me neko pita kako mu nešto stoji/kako izgleda/šta mislim o nečemu, a ja moram slagati, jer ne stoji/ne izgleda dobro/nemam mišljenje koje se podudara s mišljenjem onoga ko pita, a neću da povrijedim tog nekoga.
Sve imam osjećaj da ne lažem dovoljno dobro.

– Kad se drugi osramote preda mnom.
Pa isto ko da sam se i ja osramotila ili ko da sam ja kriva za tu sramotu.

– Kad mi noj podigne suknju.
Ili vjetar, kao Marilyn Monroe, što mi se desilo neki dan. Pa sam je morala rukama spuštati.

Raspoloženje: Boris Režak – Nedodirljiva

18 thoughts on “Situacije u kojima se ne snalazim baš najbolje

  1. Locka, :O
    pa ti, bre, nisi normalna! 😀
    Kozo, nisam nigdje spomenula tvoje noge i ovo se odnosi na mnogo drugih situacija, uglavnom s manje poznaim ljudima, hajde mrš, briši, nezahvalnice jedna 😛

    Zlaja, hahah, podsjeti me to na mog tatu. On nikako, ali nikako nema mjere, on sve svima kaže :p

  2. Hahah, kako sam se prepoznala u većini stavki. Jedino kad neko ispriča bezveze vic, ja ne foliram smijeh, samo kažem “beze”.

    A kad ostanem sama s nekim koga ne poznajem baš dobro, redovno mi se desi da izvalim notornu glupost, kao npr. danas, kad mi je momak otisao po neke stvari a ja ostala s njegovim rođakom kojeg sam upoznala 10 min.prije toga. Taj lik je prije spomenuo nešto o tom kako se umorio danas na poslu. Momak mi odlazi, a ja se okrenem prema njemu i pitam ” A ti radiš??” kao da je to najnevjerovatnija stvar na svijetu.

    Nekad mi mozak fakat zaštopa. :))

  3. Pankerice, hahahah, to, to, dobro si to opisala. 😀
    Jednom sam se trebala upoznati s momkom koji mi se jako sviđao. Bilo je to u srednjoj školi i u jednom trenutku je ponestalo tema za razgovor (a taj dan smo se upoznali). Policajac je prolazio pored nas, a ja sam izvalila: “I moj daidža je policajac!” hahaha

    Joj, ali to tvoje: “A ti radiš?” hahahahaha

    Zlaja, kako niste 😀

    Locka, to je tvoj problem, djevojko, nije moj. 😛
    Ako ikome sve u facu istresem, onda si to ti :p

Komentariši