Vozim se, u momentu dok pišem, u autobusu u kojem se nisam vozila najmanje 10 godina. Na stanicu nisam kročila isto toliko, sve je manje-više ostalo isto, čak i peron. Kakav flashback!
Sjećam se svog prvog odlaska kući, samostalno, kad sam tek došla u Sarajevo, zima je, ne znam još ni tramvaj koristiti, nisam upratila brojeve i linije. Snijeg je, još uvijek pada rano ujutro, ja nemam ni za taksi, nego krenula s koferom pješke prema stanici, kroz neugaženu prtinu, u 7h ujutro. Na stanici sam čak zaboravila index pokazati, zadnju marku dala na skuplju kartu. Dok sam se snašla i našla index, ona šalteruša mi ne htjede poništiti i izdati novu kartu. Ja izgubljena, ko da u životu nisam nigdje sama išla, malo, razmaženo dijete, tako sam se osjećala kad me poznanik na ulazu u bus spasio sa 2 KM koliko sam trebala dodatno dati za kofer. Bio je to ujedno i nauk da se malo dozovem i ne čekam da mi neko pomaže oko svega. Ko da je taj tramvaj neka nauka!
U ta dva i po, tri sata vožnje svašta se dešavalo. Priče iz autobusa. Učilo se, spavalo se, kontempliralo.
Budućeg bivšeg sam srela na toj liniji, koju godinu prije nego što smo se počeli zabavljati. Srela sam ga, ali nisam to tad znala. Njemu je to bio momenat kad me dobro upamtio i kojeg je često prepričavao. Klinjo iz školskog dvorišta, to sam ja pomislila kad sam ga okrznula pogledom.
Tražili su mi broj telefona, stranci koji su sjedali do mene, dok sam ja svaki put htjela da utonem u ono sjedište i da me niko ne vidi.
Bilo je tu i kašnjenja, presjedanja u kojekakve kombije i sjedenja na podu autobusa, smijeha i plakanja dok sam žurila, svom snagom uma, i molila vozača autobusa, u sebi, da vozi brže. Nekad i dosta, dosta sporije, toliko sporo da nikad ne stignem.
Ovaj miris izaziva neko komešanje u stomaku.
Joj, meni je neki dedo tako dodao pola marke, hahaha: Dat’ ću ja za curu, hahah.
Kad mi naupadne😂😂, imam tih tekstova bruku iz voza i autobusa.💜
Dobri dedo ❤️
Pisi nam, ti ces to znati bas kako treba 😘
Nostalgična priča 🫶
Skontala sam da ti ljudi znaju nanjušiti mlade i neiskusne djevojke pa im se lako nametati, sad ima sigurno manje toga, iako opet ne ostaješ nezapažena ☺️
❤️
Mislim da si u pravu, sad i ako pridju vide da se ne dam 😂
Jako lijepo🤍
Hvala ti 💖
Traume u javnom prevozu, na duge i/ili kratke staze su obavezan dio odrastanja. Ova tvoja priča mi je kao neka filmska scena…haj pričaj još, pleaseeee! ☺️
Uh, bilo je i traumaticnih iskustava, u vozu narocito. Imala smo sestra i ja susret sa frisko otpustenim zatvorenicima u kabini 😂 mozda i opet nekad da pisem.
Neki dan stojim na autobuskoj već nekoj, stade bus za Klokotnicu, otvaraju se vrata, vozač pita jel njega čekam jer kasni… umalo da uđem jer mi se svidio naziv Klokotnica…
Al fina su to sjećanja, tako se odrasta, uči snalaženju, imaš sad šta i da pričaš…
To ti je vozac zet-tursa, najbolji i najfiniji ciko na svijetu. Uvijek nam je dijelio bombone, za bajram uvijek dijeli neke slatkise, kad neko nema para ne naplati mu kartu, kad zna da neko slabije imovinski, nikad mu ne trazi kartu. Govorio nam da ga cekamo na semaforu da ne placamo taksu autobuskoj stanici.. Jednom se bus pokvario u olovu i kupio nam svima kifle.
A ja tek sad skonta, Alaska, da je tvoj komentar replika na Romanoffin 🤣 ne snalazim se ni na svojim, a kamoli tudjim hahah
E dusa draga, bas je srce. Takvi se uvijek pamte ❤️
Klokotnica je selo u Doboj-Istoku, prema Gracanici. Tetka mi zivi blizu, izlazila sam u disko u Klokotnici nekad 😂
Ode komentar ispod Alaskinog…
Lijepa memorija sa utiskom na nama kao mladez na nasem metabolizmu,Imam taj mladez na sred kicme u donjem dijelu iste…u okolini bubrega.
Eto…sjecanje i memorija se ispostavljaju kao jedno.
Vidjeces kako ces svoje bivanje upotpunjavati sa onim sto je bilo a ti nanizala mnogo onih godova na svom stablu.Drago a cesto sa tugom to drago.
Ne zaboravlja se nista sto je bilo kao dobro ili njegova suprotnost.Naravno…uvijek dobro proslosti vlada sjecanjem a zlo zatvartamo u neku sobu pri nama da vristi zatvorenim.
Kad se sjetim mog upisa na ekonomski u mom dragom Zagrebu place mi se od lijepih uspomena…koje su se nizale u kratkom bivanju.
vjerovali ili ne… stotinama studenata a 80% zene u svojoj bujnosti kroz vremenski faktor, Seminarsku radnju (najbolju radnju)branis -obrazlazes pred ljepoticama koje su imale istu temu.Gorio sam od njihovog prisustva.
Studenska pricaonica uz kavicu u zgradi naspram glavne zgrade .Mi mladi i tek ucimo a ljepota u oku nas robi.
Hej boze…koliko se da lijepog dozivjeti covjeku .Onako i tek tako…kao predodredjen dan sa svojim u nizanju odredjen da ga ljudsko prepozna i zivi u njemu kao pripadnost koja se ne moze izbjeci.Razumijes li ti ovo?
Lijepa sjecanja, Halide, nadam se da cu i ja svoja ocuvati i da ce ono ruzno isceznuti, a samo lijepo ostati. Kroz vrijeme imamo samo to ☺️