Pročitah jutros jedan tekst koji je napisala djevojka koja je prevarila momka. Pisala je o toj prevari kao o nečemu nenamjernom, nečemu što se desilo (kao) slučajno i pokušavala je da od sebe napravi žrtvu.
Nervirala sam se sa svakim pročitanim pasusom, jer mi se čini da je autorica jako mlada i naivna.
Ubjeđivala je i sebe i svog momka da je dečko s kojim se družila samo prijatelj. Možda je u to u početku i vjerovala.
Prije nekoliko godina ja sam napravila sličnu grešku. Kažem grešku, jer sam naivno vjerovala da mogu biti prijateljica sa muškarcem s kojim se družim nasamo i intezivno. Nakon toga sam prestala vjerovati u muško-ženska prijateljstva (barem ona učestala i intimna) jer sam ubijeđena da će prije ili kasnije jedna strana početi da osjeća nešto više. Danas sam pametnija i znam da poštujem ono što imam, te sam svjesna da se na vezi ipak treba raditi.
U mom životu trenutno postoji samo jedan muškarac kojeg mogu nazvati prijateljem, a uopšte se ne čujemo svakodnevno niti izlazimo svaki vikend. Prijatelj mi je jer ga s vremena na vrijeme mogu pozvati na kafu, ispričati se s njim i sve to ponoviti za nekoliko sedmica ili mjesec dana. To što nemamo potrebu češće biti zajedno meni ne umanjuje značaj njega kao prijatelja. Također mislim da i nema potrebe da se viđamo tako često s obzirom na živote koje vodimo.
Autorica je naglasila kako je momka s kojim je prevarila svoga (momka) upoznala nekoliko mjeseci nakon početka njene veze.
Da budem jasna odmah – jedina MŽ prijateljstva u koja vjerujem da su iskrena su ona koja se razvijaju godinama i obično od ranih godina života. (A ni to ne mora biti pravilo.) Da ne budem isključiva – ja znam da postoje MŽ prijateljstva nastala i u zrelijim godinama, ali moje mi iskustvo kaže da su rijetka i gotovo nikada iskrena. Izuzetaka, naravno, ima uvijek u svemu.
Svi moji muški prijatelji, ili oni koje sam takvim smatrala, u nekom periodu našeg odnosa osjećali su nešto više. Ako nisu oni, ja sam. Bilo je to dok sam bila mlađa i dok sam vjerovala da s njima mogu provoditi isto vrijeme koje provodim s prijateljicama.
Dalje, u tekstu autorica priča o načinu na koji je provodila vrijeme s tim prijateljem. Mislim da i to igra veliku ulogu u razvoju odnosa. Gledali su filmove nasamo u stanu svaki vikend, ležali skupljeni ispod dekice, naručivali su hranu i sate i sate provodili tako. Meni se prvo nameće pitanje zašto je uopšte mislila da takvo ponašanje neće dovesti do zbližavanja? Šta onda radi s momkom? Ide na popodnevne kafe s pogledom na parkić?
Kroz cijelu priču provlači kako mnogo voli svog momka i kako ga nije htjela povrijediti, ali, eto, ipak mu nije spomenula da sa svojim drugom leži ispod dekice jer je mislila da se ne dešava ništa loše i nije htjela da momka opterećuje glupostima. Znala je da se dešava nešto loše, zato nije rekla. Ne zbog toga što ga nije htjela povrijediti.
Naravno, autorica kasnije piše da se jedno takvo ležanje pod dekicom pretvorilo u poljubac, poljubac se pretvorio u seks, onda je sve priznala momku, ostavila momka i nakon par mjeseci započela “emotivno ispunjenu” vezu sa prijateljem. Toliko o tome da nije htjela.
Mišljenja sam da je svaki čovjek u stanju da napravi granicu između prijateljskog i intimnog. Možda treba da se nauči na greškama, kao što sam i ja učila, ali danas znam da me gotovo nijedan novi muškarac u mom životu neće na kafu zvati da bi sa mnom gradio prijateljstvo. Tome u prilog ide i par primjera, gdje bih na na pozive na kafu od muškaraca koje sam tek upoznala reagovala tako da bih naglasila da, i ako odemo, to može biti samo kafa koja se kasnije neće pretvoriti u puno kafa, ručkove i nešto više. Iako sam često bila okarakterisana kao arogantna kuja koja misli da joj se svaki mušakarac, koji joj se javi, uvaljuje, u 99% slučajeva ti pozivi na “kafu”, nakon moga objašnjenja, završavali su sa: “Dobro, hvala, doviđenja i čujemo se više nikad.” Eventualno: “Javi se kad prekineš s momkom.” Prijatelj to od mene ne bi tražio.
Znam da nije normalno ležati s prijateljima ispod dekice i gledati filmove petkom navečer ako imam momka s kojim to isto radim. Znam razlikovati kafu na kojoj prijatelji s vremena na vrijeme popričaju o dešavanju u svojim životima od kafe koja se pretvara u duge šetnje parkom sve dok se sva svjetla ne pogase.
Ako neko ne zna napraviti razliku između vremena provedenog s momkom/djevojkom i sa drugim muškarcima/ženama u svom životu, te ih sve tretira jednako (s tim što se s momkom/djevojkom samo ponekad ljubi), onda mislim da ima problem sa intimnošću i posvećivanju vezi i jednom biću.
10 comments » Write a comment
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
I ja mislim, da svaki muskarac koji ima priliku da te poljubi/skine/spava s tobom to ce i uradit, nema veze koliko ti mislila da je to neka bratska ljubav.
Čisto zato eto sto je musko to ce da uradi.
Mislim da bismo mogle biti ubjeđivane da ima muškaraca koji djevojke gledaju kao sestre i koji to ne bi nikad uradili i koji niiiikad ne pomišlja da te skine, give it some time. 😀
Mislim, ima sigurno – ako smatra da mu je drugarica ružna. 😛
Znaš onu pjesmu od Plavog Orkestra: “Hajde, hajde skini se, sanjam te, drugarice…” 😛
https://www.youtube.com/watch?v=dbv57xyNe_M
Mah, been there done that 😀 koliko god da ste kafa ispili i filmova pogledali i jadali se jedno drugom, kad bude imao priliku vidjet ce dokle moze da ide 🙂
Eh sad, dobro, moze mi neko rec eto nije to u njenom slucaju tako, bla bla, ali de pitaj njeg, kad bi ona htjela, bi l’ ju odbio u ime prijateljstva? 🙂
Ma znas da ja plavce ne volim 🙂
Sve je to za ljude, međutim ono što meni jedino bode oči u ovoj priči je taj njen stav: jadna ja žrtva, nisam ništa znala.
Čim je ona prešućivala momku kakav odnos ima sa prijateljem i kako provode vrijeme zajedno, znači da je dobro znala da to nije uredu. I sve i da jeste zbog toga da ga ne bi povrijedila, znači da je vrlo dobro znala da takav njen odnos sa prijateljem može loše uticati na vezu.
A i kako se priča završila, jasno je koliko je ona bila “nesvjesna” svega.
Mislim, radi šta hoćeš u svom životu, ali nemoj to predstavljat kao nešto što nije. Valjda da bi saprala krivnju?
PS jesi to negdje na blogu vidjela priču? 😀
Slazem se totalno.
Iz svog iskustva isto mogu reci da je MŽ prijateljstvo skoro pa nemoguce, jer i nakon puno godina prijareljstva jedna strana ce pozeljeti vise
( sto bi rekla jedna zena: aha, prijatelji, al po guzici) 😀
Alice, e, bravo, i mene zanima odgovor na isto pitanje 🙂
Haha, ma pretpostavljala sam, zato sam napisala stih 😀
neuništiva, upravo tako, znala je i vjerovatno pokušavala da se opere i opravda.
Nisam, vidjela sam na hellogiggles.com 🙂
Senjorita, eto, ti sigurno imaš i više iskustva od mene, ne pričaju ljudi bezveze. 🙂 Hahah, pravo kaže 😀
Ja sam bas uvijek htjela da vjerujem da to nema nikakve veze, ako volis iskreno i pravo onda volis i to cebiti veza kako treba bez obzira na prijatelje.
Ali definitivno nije tako i slazem se s tobom, i bas najvise zbog zakljucka u posljednjem pasusu.
Onaj koji ne razlikuje ima problema sa shvatanjem intimnosti i bliskosti opcenito.
:)) Meni je uvijek bilo fascinantno kako ljudi koji zajebu druge ljude kažu da nisu oni krivi, nisu shvatili, da je to samo splet zvijezda.. :))
Ja sam od ovih koji vjeruju da postoje muško-ženska prijateljstva jer ih imam :)). S tim da ja imam baš razlučene pojmove šta je momak, a šta prijatelj i to sve na početku stavim do znanja. Doduše ja se svakako ne volim grljakat’, ljubakat’ i slične iskaze naklonosti koje pokazuju čak i prijateljice, mene to smara (nikada nisam vidjela smisao u stalnom cmakanju i grljenju pa čak i kada ideš do vc-a kao potpora za piškiti :D), a o gledanju filmova pod dekicom da i ne govorim :)). Hladnokrvan bička kažu meni :D. Nastavim li odužiću bespotrebno :D.
Ali si me natjerala da se zamislim, ti i Elis :)). Treba ovo ispitati :)).
joj nasmija me senjorita sa svojim komentarom,da sam zaboravila sta sam ja htjela napisati 🙂
Prvo, super ti je ta sličica 😀
Drugo, sve si to odlično napisala, ne znam šta bih dodala. Ja naiskrenije sa godinama (hahaha kako je ovo smešno, kao da imam 50, ali razumemo se :D) sve manje verujem u ta prijateljstva. Znam ko su mi pravi drugovi i to su oni koje poznajem bukvalno godinama, sa nekima sam čak odrasla, ovi ostali što bi kao da se upoznaju i druže… to su za mene gluposti. A i ti kojima se sviđaš, a tvrde da nema veze i da ipak možete da se družite, i to su isto gluposti. Ti samo čekaju priliku, nema tu ni p od prijateljstva.