Ljubomorna sam na svaku riječ koju uputiš djevojkama crnih kosa, koje podsjećaju na moju, tamnookim, punih usana; iste su kao ja, ipak potpuno drugačije, ne nose vatru kojom bi ti zapalile puteve, pa da igraš uskovitlan emocijama.



Pripadaš meni jer se savršeno uklapaš u moja ulegnuća na tijelu, tvoja je ruka kalup mojim oblinama i nikad neću dopustiti da se druga pretače kroz tvoje prste. Posesivno te udišem, sebično te čuvam u svakoj boji koja mi se razlije pred očima, tvoja zelena moja je smeđa, shvatićeš jednog dana kada se nijedna druga boja tako skladno ne pomiješa s tvojom, kao moja.




Možeš da tražiš, dječače, ali znaš da ti niko neće gorjeti u preponama kao ja, ničije srce ti neće kucati na obrazu kao moje, kad prisloniš glavu podno mojih grudi da ti provučem prste kroz nježnu kosu, da me grabiš dugim, prekrasnim prstima za stražnjicu i govoriš o savršenostima tog momenta.


Nikad nećeš odrasti, nikad biti dovoljno zreo da naučiš što znači voljeti, ali ćeš me uvijek osjećati, kao izazov, kao najbolje što si imao, najbolje što si pustio, biću tvoj poraz, vrh na koji nikad nećeš stići, jer si mlad i nemiran kao plamen tek zapaljene vatre. Nosim te u sebi kao podsjetnik na greške koje čini žena kada voli iracionalno, kao krotitelj divljih konja.




Tražit ćeš me na igralištu u predvečerje, u smiraj dana kad svi pođu kućama, kad ostaneš sam na klupi gdje smo evocirali sjećanja na dane kad sam te prvi put zamrzila, kad si mi dao prvi nadimak, kad se u tebi palio plamen nemirnog duha zbog kojeg sam te kasnije voljela, uvijek i samo na svoju štetu…