Patuljak vam priča

Dobila sam kao klinka neki paket od 20ak različitih knjiga za djecu i mlade. Pored mnogih, omiljene su bile Horozovićev Vauvan, Samo još kosovi zvižduću od Pandže i neprevaziđena Hromadžićeva – Patuljak vam priča.
Uvijek čitana ponovo i ispočetka. Neumorno sam tražila Tajnu neobičnog jezera, plakala nad Zlatokljunom pticom (najtužnija priča za djecu ikad napisana), čak ni Slavujeva smrt nije toliko tužna.
Sjeća li se iko priče o Golubovom krilu? Ili Vodenim cvjetovima?
(Sad kad skontam, Ahmet je najviše o pticama pisao).

Eto, tako se ja vratila u djetinjstvo i pomislih kakva bi šteta bila da još uvijek postoje ljudi koji nisu pročitali priču o Zlatokljunoj ptici.

ZLATOKLJUNA PTICA

Vi niste čuli priču o zlatokljunoj ptici? Otkuda bi je mogli čuti! Ta priča se rodila u dubokoj tišini tamnih šuma.
Tamo se izlegla ptica, a glas o njoj pronio se daleko po gradovima i selima.
Ko je prvi vidio zlatokljunu pticu, ne zna se tačno. Možda zalutali putnik, možda lovac?
Ljudi su se u početku začudili i nisu povjerovali da takva ptica uopšte postoji.
– To je bajka – rekli su. – Da postoji takva ptica, ona bi bila dragocjena kao biserna školjka na dnu morskom.
Ali su mnogi bili znatiželjni i pošli su u šumu da se uvjere. A kad su tako stigli, dugo su lutali dok nisu pronašli zlatokljunu pticu. I tada su povikali:
– Istina je! Priča o zlatokljunoj ptici nije izmišljena!
To je bilo dovoljno da u planini započne lov na pticu kakav dotad nije bio upamćen.
Zlatokljuna ptica nije više nigdje imala mira. Pronalazili su je gdje god bi se zaustavila, gonili je bjesomučno i nastojali da je uhvate. Zbog nje su po drveću bile postavljene zamke, a po planini razasute mnogobrojne straže i zasjede.
Samo noću, kad bi pao mrak, nesrećna ptica bi uspijevala da nađe malo mira. I što je bilo najgore – nije znala zbog čega je gone.
Jednom kad se, umorna od bježanja, spustila na grm i počela da plače, doletjela je do nje mala sjenica i upitala:
– Zašto plačeš, lijepa ptico? Mogu li ti pomoći?
– Ne znam možeš li mi pomoći. Plačem jer sam nesrećna. U čitavoj planini nema za mene više mirna mjesta. Gdje god se zaustavim, pronalaze me i gone. A zašto me gone, ne znam.
– Kako ne znaš? – začudi se sjenica. – Ti imaš zlatni kljun. A ljudi cijene zlato. Onaj ko te uhvati, postaće bogat. Prodaće te i do kraja života ćeš proživjeti u kavezu. Možda će to biti lijep kavez, ali ti više nikad nećeš vidjeti zelene šume i tvoja krila neće nikad osjetiti toplo milovanje zraka u letu. Tvoje srce će čeznuti za plavim daljinama, a daljine će ti biti nedokučive…
– Ne govori mi više o tome – tužno uzdahnu zlatokljuna ptica. – Nikad neću dozvoliti da me uhvate! Nikad!
I od tada je još bjesomučnije bježala i skrivala se od oka lovaca. A svaki dan joj je bio teži i nesrećniji.
Samo su joj tamne noći donosile mir. I često je plačući dočekivala zoru.
"Dokle ću ovako", mislila je. "Dokle ću ovako živjeti?"
Pa, ipak, postojala je nada da je neće uhvatiti, sve dok jednog dana ne donesoše lovci dva sokola i ne pustiše ih da je gone. I tada zlatokljuna ptica prvi put, sasvim jasno shvati da neće umaći. Uzalud je bježala, uzalud pokušavala da se sakrije. Sokolovi su je pratili u stopu i svaki čas se činilo da će je uhvatiti.
Zlatokljuna ptica već poče da gubi hrabrost. I tada opazi ispod sebe bistru vodu planinskog jezera. Opazi i pomisli:
"Bolja je smrt u valovima nego sloboda u kavezu."
Zlatokljuna ptica donese odluku: opusti krila i strmoglavice pojuri u dubinu. Bistra planinska voda dočeka njeno nejačko tijelo. Ptica još jednom, posljedni put pogfeda nebo, sunce, vrhove planina i potonu.
Sokolovi su je uzlaud tražili klikteći i jureći iznad jezera.
Zlatokljuna ptica je bila sad sigurna, sasvim sigurna. Ptica koja je više voljela smrt nego ropstvo.