Biće malo kontradiktorno pisati ovo s obzirom na moj prethodni (cmoljavi) post, a i neobično nakon toliko duge pauze da ponovo nešto tersam, ali se nisam mogla oduprijeti porivu da hinjim i hejtam određene grupe ljudi (tačnije, žena) o kojima sam dobila izražajnu, uokvirenu sliku nakon što sam pročitala jednu kolumnu večeras. Uzimajući, pri tome, u obzir i kako sam došla do kolumne, moj poriv za hejtanjem rastao je proporcinalno navedenim činjenicama.
Bojim se da počinjem spadati u grupu žena koje se bliže 30tih, a koje sam nekad svesrdno izrugivala, onako mlada i prpošna, samo zato jer mi se moglo. Danas bježim od toga da budem u toj skupini, kao đavo od krsta, samo mi se čini da ne mogu pobjeći od onoga što je u meni zapisano genetskim kodom i što mi je nametnuto socijalnim normama. Jer, da bih bila prihvaćena članica mladih, isfurstiranih žena koje su na pragu 30tih, moram biti mlada, isfrustrirana žena na pragu 30tih. Pošto, više ne mogu biti mlado, zadovoljno djevojče na pragu 20tih, jelte. I s obzirom da mi moja zodijačka priroda ne dopušta da ne spadam nigdje. Patim od toga da pripadam. Srećom, postoje već definisane, opšteprihvaćene skupine u koje mogu da se besplatno učlanim, bez trajnih posljedica na moju ličnost, koje bi me isključivale iz, već ionako, disfunkcionalnog društva. U svakom slučaju, manje će me osuđivati nego da budem pripadnica neke religijske sekte. Ako se uzmu u obzir moje vanredne sklonosti čudnim stvarima i lakoća predavanja porocima, ne bi trebalo biti teško zamisliti mene kao duhovnog vođu neke vanserijske sekte koja žrtvuje mlade kuniće i ritualno pali slike bivših momaka da bi se približili svojim spasiteljima.
Osvrćući se na ovaj dugi uvod, već mi je postalo jasno da sam preslikana verzija djevojke čiju sam kolumnu htjela hejtati. Dakle, da još jednom zaključim i potvrdim, od sebe se ne može pobjeći.
Ali, nije toliko ni autorica kolumne i njeno mišljenje razlog mog hejta, koliko, kako rekoh, fan klub, odnosno žene koje kliču uzvike podrške na takve tekstove.
Ja sebi, nakon prekida veze, dopuštam da cmizdrim i da mislim da je kraj svijeta, i da nikad više u životu neću imati takvu ljubav. Pravilo, naravno, pokazuje da u ovih 27 godina to nikad nije bila istina i zaljubljivala sam se svaki put iznova, i svaka je ljubav bila veća i fatalnija od prethodne. Svaki kraj tih ljubavi bio je tragičniji od prethodnih i svaki put su mi oči ispadale od plača i duša se raspadala od očaja. Takva sam, emotivna do srži, proživljavam sve duboko kao hipersenzibilno tele i bez obzira što sebi svaki put svečano obećam da je to zadnji put, kao da mi Bog pamet nije dao, kad god se ponovo zaljubim, zaboravim sve zakletve date sebi u ime slomljenog srca. Cmoljim, dakle postojim.
Ima, dakle, ta skupina žena koje sebi ne dopuštaju taj luksuz da budu žene. Da budu ljudi. Da budu plačljive i slabe i da pate, iako je evidentno da će vrijeme UVIJEK da nas izliječi. Ne, one sebe hrabre ubjeđujući se da im muškarci nisu potrebi i da ih karijera neće ujutro ostaviti uz riječi da “to više nije to”. One ne pate za prekinutim vezama, one ne žale i nemaju vremena da tuguju i daju sebi vremena da prebole ono ili onoga koji im je nekad bio sastavni dio života. Jer, jebo vezu i muškarca, ja sam sama sebi dovoljna.
Iako je u teoriji sve to lijepo čuti i žena, svakako, treba da bude samoostvarena, ne znam kome pokušavaju prodati muda pod bubrege. Ako nisu lezbijke, ja nikako ne mogu da kupim tu priču da im muškarac ne treba i da nisu isfrustrirane činjenicom da ga u životu nemaju ili su ga izgubile. Čini mi se da je sva ta “Rosie the Riverter” priča totalno izgubila na značaju i da nastoje biti nešto što nisu, a da ni same ne znaju za koga. U vrijeme sveopšte dostupnosti svega što nam padne na pamet, žena je apsolutno rastgrana između savjeta kako da bude sama sebi dovoljna i kako dragog muškarca tako oralno zadovoljiti da mu se pamet okrene. Pa tako nailazim večeras na kolumnu koja hvali samotnjački život i hvali žene koje su uspjele jer se nalaze na bilboardu u New Yorku, dok djevojčuljak koji je to lajkovao, samo par sati prije objavljuje pjesmu simboličnog naziva “Where have you been” uz ciničan komentar da se ide nabrzaka ubit.
Valjda je to to. Biti jaka, pokazati svima da si jaka i boriti se protiv same sebe, iako koliko god se trudila, tvoje plačljivo, nježno srce će proviriti u pjesmama poput “Where have you been”. Pa ti lajkuj kolumne o tome kako ti muškarac ne treba i kako propala ljubav ne boli, all you want.
Moja satisfakcija je u priznanju samoj sebi da sam nekad i jedna i druga žena.
Love hurts, but sometimes it's a good hurt and it feels like I'm alive
Tebe je tako lako zaboraviti. Potrebno je samo puno truda, puno svega što me odvraća od spomena na tebe (a to je sve) i eto ga!, daleko si, kao i vrijeme između nas.
Tebe se tako lako sjetiti. Mnogo lakše nego što bih voljela da je istina. Za pomen na tebe ne moram da se trudim. Dolaziš mi cestom što me vodi kući, dolaziš mi u velikom slovu A pored autoputa kad god bježim od tebe, kad god ti se približavam, dolaziš mi u pogledu koji mi se uvijek ukrade kad prođem pored jedne žute, tužne kućice, crvenog auta i mraka u prozoru. Dolaziš mi u nadi da je sve na svom mjestu radi one dvije sekunde koliko mi pogled zastaje kad prolazim pored. Dolaziš mi u pjesmama, u tuđim imenima, tuđim likovima, od tebe je nemoguće pobjeći.
Dolaziš mi kroz moju sobu, najgluplje stvari podsjećaju na tebe, najvoljenije stvari imaju prizvuk tvog imena i odraz tvog lika i mrzim što mi se provlačiš kroz sve što volim, jer onda te je tako teško, tako bolno mrziti. Od tebe ne mogu pobjeći, jer kako da pobjegnem od svega što mi čini svakodnevnicu?
Hajde, ukradi mi se iz srca, jednom iskreno, dugo i nepovratno, ukradi mi se iz misli, da prodišem.
“Henry and JAne”
Ti si moj Henry Miller. Moj John Mayer, moj Hank Moody. Moja si suprotnost, ravnoteža, želim se boriti protiv tebe, želim te voljeti svime što posjedujem, rasparčati tvoju realnost mojom djetinjom maštom.
Želim se utopiti u tvom mraku, opijati se tvojim očima ispod dima cigareta i seksa na tvom starom krevetu. Trebam tvoje prste da mi prebiru po bedrima, da mi povlačiš nevidljivu liniju duž leđa dok te uvjeravam u ludost. Stvarna je kao ti i ja, snažna je kao energija u našim kilometrima i danima bez kraja.
Hoću svako jutro da učiš kako da me voliš više, da se gušim ispod tvoje težine, da udišem ljubav iz tvojih usta, da te učim slobodi u predaji, ekstazi u tišini, kad smo potrošili sve riječi, da ruka ne bježi sa mojih tananih članaka, da se pogled ne gubi na bijelom zidu. Hoću da nam se tijela spoje kao sjenke na zidu – da se ne zna gdje je moj početak, a tvoj kraj.
Osjećam te da dolaziš. Daj mi da te imam bezrezervno, moje si čekanje, a ja tvoja istina, prihvati me da te oslobodim tebe samoga.