Djevojka u mojim ustima

Prioriteti se mijenjaju u skladu sa životnim potrebama. Mijenjaju se u skladu sa životnim navikama, željama, mogućnostima. Shvatila sam to na samoj sebi u posljednjih pola godine (i više). Osjećam se zrelijom, stabilnijom, znam šta hoću i nije me strah to uzeti.



Ali, ne mogu se oteti dojmu da se neke stvari mijenjaju mimo moje kontrole i volje, što mi i nije tako drago. Posebno kada se radi o ljudima koji su ti nekada u životu mnogo značili. Odjednom, blijeda su slika neke, ne tako daleke, prošlosti i nemaš ih više za šta uhvatiti kako ti izmiču, s vremenom.




Ne bi me to, možda, toliko boljelo da na moje mjesto nije došao neko ko je nanio mnogo boli ponajviše meni, a i tim ostalim ljudima. Ne želim nikoga da blatim; naučila sam da se sve vraća i gledam da ne pričam ružno ni o onima koji su me najviše povrijedili, ali me boli gledati kako se moja dobrota ne cijeni i kako još uvijek plaćam neke zastarjele cehove za koje, na kraju krajeva, nisam kriva. Najviše od svega boli gledati kako sam nepoželjna samo zato jer sam voljela. Daš sebe da bi se na tebe zbog toga gledalo podozrivo.




Ipak, naučila sam puštati, samo ponekad imam potrebu reći šta mi leži na srcu. Naučila sam pustiti one koji su pustili mene i moj je život od tog trenutka mnogo ispunjeniji. Osim ponekad, rijetko, kad sam emotivna, kao večeras, kad mi je trebalo da me samo malo trebaju oni kojima sam nekad bila najdraža.

Kaže meni prijateljica večeras kako se divi mojoj neumirućoj nadi. Kontam se ja nešto da ja drugačije i ne bih funkcionisala. Isto maloprije napisah nekome vezano za jednu drugu stvar. Sve što jesam čini me ovakvom osobom. Pretpostavljam da bi samo izmjena jedne od tih osobina od mene načinila potpuno drugu osobu.



Pitam se, ko bih bila da nisam vječno zaljubljena u ljubav i ljude? (Ma koliko me nekad izluđivali i ma koliko nekad od njih bježala.) Koga bi mi život donio da nisam paničar i da ne očekujem uvijek najbolje iako se bojim najgoreg? Da li bih znala i voljela iste ljude da sam više strpljiva sa nebitnim stvarima i da nemam konjske živce kad trpim tuđi hod po leđima? Da li bih večeras sjedila u ovom stanu, u ovom gradu i mislila na ove ljude da nisam romantična, emotivna i da sam prihvatala izazove koji su mi se nudili misleći samo na sebe?




Stvari su uvijek najbolje onakve kakve trenutno jesu, pročitala sam negdje večeras. Još uvijek sam u dilemi da li da se složim s tim. Da li bih nešto izmijenila? Rob sam navika i dobrog, starog osjećaja sigurnosti, a privlači me sve što se ne smije, što je izazov, daleko i nepoznato. Želim zgrabiti svijet u ove dvije ruke dok na leđima nosim dom i u njemu sve što znam.

Ne mogu pisati o poplavama, ne mogu pisati o boli, o slikama i prizorima koje sam vidjela, o pričama napaćenih ljudi koji su izgubili sve… Imam osjećaj da se nikada neće završiti, i da je vrijeme postalo beskonačno u svom otužnom i, od vrelog zraka, teškom hodu iznad Bosne, kao da nema namjeru da proteče što prije i donese bolje dane i potisne ružna sjećanja tamo negdje gdje se ne vraćamo često. Ne mogu ni početi razmišljati o posljedicama, poludjet ću od svojih misli.




Ne mogu pisati ni o ljepotama Engleske, osjećam se kao izdajica što se zadesih tamo kada su ljudi panično bježali pred vodom, osjećam se krivom što mi je bilo lijepo dok nisam bila ni svjesna šta se ovamo dešavalo.




Ne mogu pisati ni o onome o čemu nemam s kim pričati, jer priča mora da ima početak prije kraja, a ja ne znam gdje da hvatam sve te krajeve što strše oko mene nekontrolisano. Nisam navikla da nemam kontrolu, i iako znam da je to sasvim u redu i normalno, bojim se da će početi da mi zaklanja vid kao toliko puta dosada.




Umorna sam.