Između nekih predmeta i mene postoji posebna veza. Nesvakidašnje privlačna, nekad bih rekla – neraskidiva.
Najčešće tu vezu ostvarujem sa štokovima, kaučima, ili da budem preciznija, ćoškovima svih predmeta. Vjerovatno neka neispitana gravitaciona sila koja me privuče tim predmetima iznenada i naglo. Dokaz tome je vječno udubljeni nokat na malom prstu na nozi – od siline udara zauvijek je promijenio oblik.
Ljubav bi trebala da bude nježna, ne bi trebala da rezultira modricama. Toliko sam navikla na “tough love” između nas da više i ne jaučem kad se sudarimo. Bude više onako: “Meh, opet…”
Danas sam se sudarila sa štokom na vratima šefove kancelarije. Smijao mi se na sav glas i pitao me zašto se svađam s vratima. “Ma jok”, rekoh, “ne svađam, volimo se…”
Vrata, pak, moje kancelarije me toliko vole da mi skoro svakodnevno zadaju elektro šokove. Doslovno frcaju iskre kad se dotaknemo. Ko kaže da predmeti ne osjećaju…
Untouchable
Ne mogu da se sjetim da li sam ikada u životu imala nepogrješivi osjećaj sigurnosti u nešto. Kao neko šesto čulo, predosjećaj nadolazećeg događaja. Znam da sam često mislila da sam u nešto sigurna, ali kada biste me pitali jesam li, zaista, 100% sigurna i da li bih mogla dati ruku u vatru kao potvrdu toga – oklijevala bih, kao da sam se bojala da bi potvrdom sigurnost iščeznula. Zapravo, istina bi bila da sigurnost, kao takva, nije ni postojala.
Apsolutna sigurnost daje spokoj. Činjenica je da u životu ne možemo biti sigurni, gotovo, u vezi ičega. Čak ni u sebe.
Nemam problem s tim, iako težim sigurnostima u životu; potrebno mi je da se osjećam zaštićenom i da znam da uvijek imam nešto čemu se mogu vratiti kada život postane grub. Bilo da je to dom, moj, roditeljski… bilo da su to prijatelji ili partner. Da imam vrata iza kojih mi niko ništa ne može. Da imam zagrljaj koji me neće pustiti kada se raspadam.
Svjesnost o tome da nikada ne mogu biti potpuno sigurna u nešto me uvijek drži na nekoj ivici nečega, nekih iščekivanja i očekivanja, u nekom stanju latentne opreznosti i ne da mi da se opustim budalasto i dječije.
Ali, postoje ti fragmenti stvarnosti kada u meni utihne pripravnost, kada prodišem kao djevojčica koja se strmoglavo i gromoglasno spušta niz ledene puteve na sankama i ne brine o zidu koji je na putu ispred, samo zato jer tako treba, jer život nije uvijek briga o sudaru sa onim čega se bojiš, život je nekad bezbrižan spust kada znaš da ćeš zakočiti pred zidom, preskočiti ga ili će neko drugi da skrene za tebe.
Jer postoje ta vrata iza kojih sam nedodirljiva, postoji taj zagrljaj u kojem sam ujedno i najjača i najranjivija, postoje ti dijelovi stvarnosti i oni su sasvim dovoljni u svom ograničenom trajanju i jednoći. Jer da su konstantni, ne bi vrijedili. U to mogu biti sigurna.
Nerviranje srijedom
Može li neko da mi objasni fenomen pogrbljene modne blogerke?
Mahom sve imaju taj pogrbljen stav, nepravilno držanje tijela, ramena uvučena prema naprijed, kao da vreću cementa nose na leđima.
To treba da je seksi?
Na temu bezobrazluka i nedostatka kulture – je li toliko $#%&!$% teško sačekati da se prvo IZAĐE iz tramvaja, pa da se onda krene ulaziti jedno preko drugoga? Čovjek bi i zanemario što neće (kada već i čekaju svoj red) da stanu sa strane da ne moraš rukama praviti prolaz kroz gužvu, samo da hoće da sačekaju! Neće tramvaj nigdje otići dok svi ne uđu, kunem se!
Zar smo stvarno ovce Evrope?