“… Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milione komadića, zbog prevelike količine života… Prava je patnja živjeti u “unutrašnjosti života”… neko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline.”
– Anaïs Nin
Zini da ti kažem
Zanima me kakav bi osjećaj bio da sam jedna od onih ljudi koji misle da su bitni svima i da su njihovi životi svima zanimljivi. To su oni ljudi koji pričaju o sebi i kada ih ne pitate ništa, i pričaju s takvom slobodom i ushićenjem kao je da to baš ona informacija koja je vama tog dana falila da se sve kockice slože na mjesto.
Ja sam vazda imala taj… pa, problem da mislim kako smaram ljude oko sebe pričom o sebi, te sam stalno nastojala da svoje sreće i nesreće skratiti ne bih li, ne daj Bože, koga utušila pričom. Valjda, zato, radi ravnoteže u svemiru mene tuše redovno.
Pomalo žudim za tim da nekome pričam o svim glupostima koje mi padnu na pamet, dok mi se usta ne osuše, ali znam da ne bih mogla. Pa me, eto, zanima, kako je to biti sav svoj svemir i kakav je osjećaj misliti da i svi ostali tako misle…
What (not) to wear?
Već dugo se osjećam diskriminirano usljed novih modnih trendova. Djevojci moje građe jako je teško naći pristojan komad odjeće u kojem neću izgledati kao neka prodavačica ljubavi pored neke magistrale ili čak kao trudnica, a možda i vreća krompira.
Na stranu da stavim to što je uobičajeni konfekcijski broj 32 ili 34 i što se treba pošteno oznojiti za jednu 36icu ili, ne daj Bože, 38icu u kojoj ću izgledati kao da nosim ono što stvarno odgovara mojoj veličini.
Ne krivim modu za velikodušnost Majke prirode u određenim dijelovima moga tijela, ali se pitam da li su modni diktatori upoznati s činjenicom da neke djevojke imaju grudi i guzove i da se neke haljinice i majice ipak ne mogu nositi bez naramenica i grudnjaka, te da nije svaka djevojka u mogućnosti da nosi majice i haljine bez leđa ili sa leđima koja su prozirna, itd.
I šta se desilo sa odjećom koja prati liniju tijela i koja ne izgleda kao da sam na čaršafu prorezala rupu i prebacila preko glave?
Nemamo sve 45-50 kg i nismo sve tanke i ravne. Na nekima od nas to zaista izgleda kao da nosimo čaršaf koji smo ukrale sa tuđeg štrika.
Jednom sam našla savršenu košulju, koja prati liniju tijela, nije preuska, nije prozirna i nije kratka. Kupila sam dvije odmah. Jedna se on nošenja i poderala, jer bilo je to davne neke godine kada su djevojke sa oblinama još uvijek bile priznate kao živući, a ne mitološki, članovi društva.
Uhvatim sebe kako zavidim djevojkama koje nose bluzice i haljinice bez grudnjaka, otvorenih leđa, čipkane, lepršave, kada zvjezdan upekne i kada bi najradije čovjek iz kože izašao. Ja ne mogu da izađem ispod grudnjaka i potkošulje.
Očajna sam u traženju odgovarajuće odjeće i već drugi mjesec traje potraga za savršenom kumskom haljinom jer sve ono što bi meni odgovaralo zadnji put se nosilo u 50tim.
Zaista bih voljela da izgledam kao djevojka u 20tim koja drži do sebe i da imam raznoliku i modernu odjeću, samo je jako teško nositi ono što ti pristaje kada nijedan butik to ne nudi jer te ne smatra dovoljno “oblikovanom” da bi pratila njihove modne trendove.