Oduvijek sam mrzila dobacivanja djevojkama na ulici, zviždukanja i ofirna odmjeravanja i vazda bih se osjećala prljavo ako bi se to dešavalo meni. A nije to nimalo neuobičajena stvar. I bilo bi mi jednako odvratno da me odmjeri neki “macan”, kao što me odmjeri neki “maSTan”, star, prljav i krezav. U mojim očima, svi su oni baš takvi.
Nastojim da izbjegavam predrasude, ali ne može se pobjeći od činjenice da oni koji najčešće dobacuju jesu masni, stari, krezavi i prljavi i barem ja sam ih najčešće viđala na pijacama, na skelama, u kamionima… znate tip.
Danas idem umorna, nervozna i zagrijana, noseći kilograme povrća preko ramena i sumnjam da sam izgledala i najmanje pohotno i privlačno. Na stranu što se, zaista, nikad ne oblačim tako da bih privlačila pažnju. Ispred mene hoda neki mali (mali je ako je niži od mene), okrugli, ćelavi… i nisam ga dalje snimila. I tako on, ugledavši mene, lijepo zastade, sačeka me da prođem, pa krenu nešto da cucka i cvokoće za mnom, kao što biste dozivali psa ili neku drugu životinju. Ja, pomalo iz straha da me ne klepi nečim (jer Bog samo zna kakav je kratki spoj on imao u glavi), a pomalo iz gađenja i nade da će prestati, izignorišem to i nastavim dalje. A on ne prestaje. A meni se kosa na glavi diže i stišćem zube, dok molim Boga da mi skrati put do stana ili da mi da snage da ga odalamim ili pošaljem tamo gdje sunce ne sija.
Ušla sam u stan osjećajući se prljavo kao da me dotaknuo. Nisam znala da li bih plakala od muke ili bih bjesnila. I pitam se… zašto se ja osjećam degradirano kada je očito on taj kojeg je Majka priroda degradirala nedostatkom osnovne kulture i zdravog razuma?
Jedan post
Napisala sam sinoć post na jednu osjetljivu temu, bila čak i objavila, ali sam obrisala jer mi se stvarno nije dalo raspravljati i odgovarati na komentare, a bilo bi ih mnogo. Imam tako potrebu da nešto kažem, ali bez da se objašnjavam ili dalje razgovaram o tome. To mi je kao želja da me neko sluša i da šuti, da ništa, nakon toga, ne komentariše.
Pa tako u razmišljanju šta da pišem, jer mi se priča, shvatih da pišem samo kada imam da tersam na nešto ili nekoga, kada hoću da se požalim, kad mi je teško… Nijedan razlog nije lijep i nijedan mi se ne sviđa.
Dok sam bila mlađa voljela sam da pišem o svojim ljubavima, da ih uobličavam slovima, da ih ostavim živima, mada su i tada te priče češće bile pisane ako bi me ta ljubav boljela. Danas učim da ne pričam o svojoj ljubavi. Ne zato što nemam šta lijepo za reći, ne zato što nije bogata, živa i raznobojna, nego zato shvatam i učim da je ljepša kada je samo njegova i moja. Moram priznati da sam to učila kroz njega i da mi je trebalo dugo vremena da shvatim ljepotu takvog odnosa prema ljubavi, iako i danas dan, ponekad, dobijem želju da se npr. na Fejsu šepurim našim slikama, kao da ikoga zanima kako i koliko se mi volimo. Ako bi neka prijateljica htjela nešto da zna, rado bih joj rekla, ali nemam više, kao nekada, tu potrebu da pričam o detaljima našeg odnosa, jer mi je tako drago imati to nešto naše gdje niko ne može i ne treba da ulazi.
Bez želje da pišem neke kritike ili vlastita opažanja i osjećanja u vezi svijeta oko mene i svijeta u meni, nađoh se osiromašena za mnogo tema. A pisala bih, pričala bih… samo još da dokučim o čemu. Pa jesam li žena ili nisam?