Djevojka u mojim ustima

Navikavam se na to da ću od sad, pa nadalje vazda biti hronično umorna i nenaspavana. I nemam toliki problem s tim, više volim biti umorna i zauzeta bilo čime, nego odmorna i sa toliko slobodnog vremena počnem da stvaram nove svjetove od razmišljanja. Ionako previše analiziram. Sjetim se onda mojih najdražih ljudi koji su umorniji od mene i kažem sebi “hvala Bogu, nemam se na šta toliko žaliti”. Ja bih radije da su oni manje umorni.




Opet na kraju dana imam uspomenu da je sačuvam, čak i onako umorna, za razliku od onih dana kada od viška slobodnog vremena toga nije bilo. Ne ponovilo se.




Čak i kada sam umorna i nervozna, sve bude kao rukom odnešeno kada vidim da pored sebe imam čovjeka koji je divan dečko i prijatelj, pored svakog željnog sata sna koji mu fali. Da je moja ljubav slobodno vrijeme, dala bih mu svaku sekundu.

Otkako sam počela da radim nisam imala nekih ozbiljnijih konflikata sa kolegama. Ne računajući ono kada se nekome nešto otrese u nervozi ili afektu, sa jednom kolegicom sam se jedne prilike raspravljala koristeći viši ton i danas sam bila meta kratkog fitilja jednog, ionako, priprostog kolege.




Inače ne volim da dolazim u konflikt sa ljudima, a posebno ne sa ljudima koje ne poznajem dovoljno dobro da bih se s njima raspravljala. Što zbog moje osjetljvosti koja prelazi u zajedljivost kada se pređe granica, što zbog nepoznavanja tuđih karaktera, zbog čega mi je teško procijeniti koji metod rasprave je najbolji.




Još uvijek se navikavam da, zbog prirode posla, moram da slušam prigovaranja zbog tuđih grešaka, a nerijetko i dernjavu jer, eto, neko ne radi svoj posao kako treba. Pri tome, nastojeći da nekome prenesem neku informaciju, naučila sam da pažljivo biram vrijeme, mjesto i riječi, jer zaboga, mlada sam i, stoga, glupa, pa me taj priprosti kolega (i mene i ostale mlađe kolege i kolegice) ne doživljava sebi ravnoj i gleda me s visine.




Nakon što sam e-mailom proslijedila određenu informaciju i ubrzo nakon toga vidjela da dotični “gospodin” nije odreagovao u skladu s tim, usmeno sam mu skrenula pažnju na isto, tiho, bez prisustva ostalih kolega, dajući mu do znanja da to radim zbog toga da on ne bi imao problema.
Njegova glava se lagano zacrvenila i viknuo je na mene tako glasno da su to mogli čuti svi s otvorenim vratima. I ne da je samo viknuo, nego je uz drsko i posprdno “doviđenja” gestikulirao da mu se gubim s očiju. Okrenula sam se na peti i osjetila da će mi se oči napuniti suzama.


Kasnije sam saznala da je isti “gospodin” jednoj drugoj kolegici poručio “da mu ga pocucla” jer se dotičnom nije svidjela neka njena izjava, primjedba, obraćanje.




Osjetljiva sam po prirodi i nisam navikla i mrzim da se na mene viče kada za nešto nisam kriva. Razumijem i da se moram pomiriti s tim da ću se u poslu susretati s različitim ljudima, različitih karaktera i odgoja i da neće uvijek sve biti med i mlijeko, te da ću nekad morati gutati i tuđa sranja, pa možda i onda kada sam u pravu. Ali, ne cijenim nimalo tu nekolegijalnost i iživljavanje samo zato jer je nekome povrijeđen ego, jer je svjestan da je pogriješio i jer mu je neko na to ukazao.




Nisam htjela da se svađam i izazivam dramu u firmi zbog tuđe nekulture, ali pišem i pamtim, pa kad se jednom pređe moja osjetljiva granica, završit će mnogo drugačije, ali u moju korist, jer koliko god mi govorili da izgledam ko nježna, osjetljiva curica, toliko ne znaju da znam biti pravo zajedljivo i bezobrazno čudovište.

Kažu da voljeti nekoga znači pustiti tu osobu, ako želi da ide, i biti sretan zbog nj. To bi bio kao neki ultimativni dokaz ljubav, znak da nekoga volimo iskreno i nesebično.

Ako se ljubav mjeri tako, onda ja nikad nikoga nisam voljela iskreno i nesebično. Mada, ne bih se složila s tim, jer tvrdim da samo onaj koji voli zna kako i koliko voli.




Ne mogu da se ne zapitam zašto je, sudeći po gornjoj teoriji, pogrešno željeti biti sa osobom koju voliš, a ne možeš biti s njom? Zapravo, zašto se tuga, ljubomora, pa i ljutnja smatraju nedostatkom ljubavi ako nas ta osoba, iz nekog razloga, napusti? Naravno da onima koje volimo želimo sve najbolje i želimo da su sretni, ali, eto, ja ne mogu da pojmim taj osjećaj slobode i nesebičnosti kada bi mi se desilo da onaj koga volim odluči da ode od mene, a da ja budem istinski sretna jer je on izabrao život bez mene. Željela bih da on bude sretan, ali bih više željela da bude sretan sa mnom i nikako ne bih mogla sa iskrenim smiješkom na licu posmatrati njega u sreći s nekom drugom. Boljelo bi mnogo i zašto, onda, nije ok da boli, a da to i dalje znači da nekoga iskreno volimo?