Mi, Balkanci, smo posebna kategorija ljudi. Možda zato što ne poznajem dovoljno tuđe jezike i kulture, ali ja ne znam nijedan narod da ovako sočno psuje, da se nervira na sve i prijeti jebanjem majke i šakama i rastavljanjem od života na svaku sitnicu.
Ulica u kojoj je moja zgrada je jednosmjerna, a ispred moje zgrade je parking, pa, logično, ponekad, bude kraćih zastoja. Sinoć sam bila svjedok jednom takvom zastoju. Jedno auto se uparkiravalo, dva su bila iza, čekala da prođu. Kada se to auto parkiralo, ono iza njega nije krenulo 100 na sat odmah, te je vozač iza njega odmah počeo da trubi, jer tako to u Sarajevu mora. Ovaj kome se trubilo zakoči, otvori prozor i krenu da prijeti, te on će ovako, te onako, te hajde izađi, te si šupak i kreten, drž’, ne daj…
Tako, na očigled svih pješaka. Mene tačno nešto bilo stid stajati u njihovoj blizini.
Nije nimalo tajna činjenica da su sarajevski vozači, osim toga što su najgori i ne poštuju ničije pravo u saobraćaju do svoje, ujedno su i najveći šupci i papci, jer eto… nema adekvatnijeg izraza za ono što oni stvarno jesu. Ja ni u jednom gradu (a Boga mi ni na selu) u BiH nisam naišla na takav krkanluk u saobraćaju. I kao da izvuče ono najgore iz ljudi, čovjek se tada nasluša takvih uvreda i psovki da se postidi što prisustvuje svemu tome i sluša to. Mislim, valjda to tako građani rade; ja ne znam, ja sam seljanka.
Krenula ja jutros na posao, ista gužva. Neko nekome izliječe, neko se nekome ispriječi, zatvori prolaz, onako… uobičajeno sarajevsko, saobraćajno jutro.
Ide ispred mene babo* s curicom od neke 3-4 godine. Dok prolazimo, dva auta su stala i trube jedno drugome i vozači, naravno, jebu jedni drugima majke. Curica se okreće, poskakuje i na sve to se smije.
U trenutku kada treba da se pređe cesta, otac, vodeći curicu za ruku izlijeće ispred auta i prelazi kao da je sam na svijetu. Žena koja je vozila naglo koči i u nevjerici nešto gestikulira rukama, a otac (nabildani babo u uskoj majici s debelim vratom i debelim lancem oko vrata) govori kćerkici kako “teta hoće da je babo malo šakom spuca”.
Ja slušam i ne vjerujem.
Dobro jutro, Sarajevo!
Dobro jutro, Bosno i Hercegovino!
*Samoprozvani babo, oslovio se tako dok se obraćao kćerki. FGR 🙂
:)
Moram priznati da se najviše volim vidjeti s Lockicom. S malo kime mogu pričati tako opušteno o svemu. Ona nije samo kolegica s bloga, ona je dugogodišnja prijateljica kojoj sam i vjenčana kuma, pa je razumljivo što jedna drugu često spominjemo.
Neizostavna tema nam je često i blog (skupa s blogerima).
Smijemo se često, tako, pericepciji nekih blogera o nama, jer je stvarno zabavno kako te ljudi doživljavaju na osnovu bloga, avatara, onoga što napišeš, a sama sam se nekoliko puta uvjerila kako ljudi mogu biti u potpunosti drugačiji uživo i na blogu. To nije uvijek tako, ali onda kada jeste, razlike su velike. Naravno, i sama sam mnogo puta donijela pogrešan zaključak o nekome iz istoga, a priznala sam joj danas da sam u vezi jedne osobe bila naročito u krivu i da mi je sada zbog toga žao.
Najčešći komentar koji sam o sebi čula jeste da sam nafurana (kuja). Ovo u zagradi je proizvoljno. Malo sam se zamislila nad time, pa nešto kontam i da mogu da razumijem odakle takvo mišljenje, iako sam ja jedna duša, ma ko hljeb i kad me upoznate, složite se sa mnom. (Blogeru jako nedostaju opcije sa Fejsa – filing ovako i onako, pa neki ekspresivni smajli.) Nisam nešto naročito draga ženama, valjda, ali rijetko je žena ženi draga, pa ne primam to plaho k srcu.
Priznajem, ne doživljavam blogger.ba kao nekad. Ni ljude koji pišu. Tome u prilog idu godine, ljudi odrastaju, mijenjaju se, žive i odlaze, pa je sve to i logično. Ne komentarišem, a i ne pišem kao nekada, ali gotovo svakodnevno čitam dosta blogova i koliko god ja pričala da sam se od istog odviknula, isto tako mu se stalno vraćam.
Drago mi je vidjeti kada se pojavi neki novi blog, duhovit, pametan, vrijedan pažnje, a moram priznati da ih je u zadnje vrijeme bilo podosta. Jedna stvar se ne mijenja, doduše – afere i tračevi na blogger.ba uvijek su jednako aktuelni i kojekakva petljanja s ovim ili s onim, zavrzlame i igranje gluhih telefona, moram priznati, mi nimalo ne nedostaju.
Iako su uvijek zabavni za pročitati i čuti.
WHY?!
Od svih kućanskim poslova najviše mrzim (osim pranja suđa, a ovo je i prije suđa) navlačenje presvlake na jorgan. Imam veliki jorgan (200×200), a živim sama. Savko navlačenje za mene je fizička vježba koja poslije zahtijeva tuširanje, vrištanje (jer se preznojim i iznerviram), a posljedice su obamrle ruke i ramena.
Prije nego se upustim u taj posao, dobro se isplačem jer znam šta me čeka. Onda plačem dok to radim, pa plačem poslije od bolova. Na netu sam našla neke klipove gdje se jorgan zarola u presvlaku, pa se nešto samo odmota, ali za to mi treba tri sata slobodnog vremena i prazan prostor od 10m kvadratnih, jer izvođenje takve egzibicije nije za krevet.
Upravo sam navukla presvlaku pogrešno. Duža strana je otišla u širinu i to mi se desilo baš danas, na 100 stepeni, u PMS-u i život je nepravedan i zašto ne izmisle neku posteljinu s jednostavnijim mehanizmima jer jastuci i jorgani su veći od one rupice za miševe koju ostave!!!