Under the bridge

I hate this time of year. Mrzim kraj godine, mrzim što se gasi priroda, gase se ljudi, gase se emocije i, već godinama, sa svime time gasim se i ja. Mrzim ovo doba godine. Voljela bih se buditi s proljećem i da između toga ništa ne čujem i ne vidim. Kao da mi onaj hladan vjetar propuše kroz srž bića i zaledi me za tih nekoliko mjeseci, povučem se u sebe i zaista postanem nezadovoljna, mrzovoljna osoba kakva uistinu nisam. Mrzim što u meni budi ono od čega najviše bježim i što zapravo nije kriva ni jesen, što nisu krivi […]

…

Samosažaljenje mi je krajnje dno koje čovjek može dodirnuti. Ali ne mogu da se otrgnem od ovog razdirućeg osjećaja koji mi dušu čupa kroz grlo i guši me, dok me istovremeno svom težinom tuga pritišće i sjedi na vratu, i nema izgleda da ću prodisati uskoro…

And I think to myself…

Najviše razmišljam dok putujem autobusom. Zapravo, ja razmišljam i analiziram sve one sate dok sam budna, ali mi putovanje busom to nekako posebno olakšava. Puna mi je glava misli, ne znam šta bih s njima. Ne znam šta bih prije secirala, čime bih se prije nervirala i sekirala, čime bih se držala budom u noći… Kako i Locka reče, Bajram više nije kao što je nekad bio. Ne doživljavam ga tako… dječije. Puno se radi (pred Bajram, za Bajram ako dočekuješ goste, poslije Bajrama), puno se jede, puno ljudi, puno svega… ne znam, gledam mamu ovih dana, ona za Bajram […]