Prije par mjeseci javila mi se neka djevojka na Instagramu, kaže, eto samo onako, da bi mi se javila, jer su joj prijatelji već u nekoliko navrata govorili da liči na mene (kada nalete na moj profil), pa da se i sama u to uvjeri i javi meni.
Ja na prvu i nisam vidjela neku naročitu sličnost, možda su oči iste, i ime koje obje nosimo, te isti završen fakultet, ali kada sam njenu sliku pokazala nekim ljudima, rekli su da je sličnost nevjerovatna.
Kako je vrijeme odmicalo sve više ljudi se javljalo i njoj, a i meni, ukazujući na tu sličnost uz očigledno iznenađenje i oduševljenje. Čak su mi sestra, majka i momak, a i neki članovi rodbine to potvrdili, tako da je izvjesno da sam pronašla svoju dvojnicu.
Ipak, ja još uvijek ne vidim te potankosti kao drugi ljudi, isto kao što sestra i ja sebi ne ličimo onoliko koliko drugi ljudi tu sličnost među nama vide.
Ono što je meni interesantnije, jeste činjenica da ta djevojka i ja gajimo simpatije prema sličnoj vrsti muzike, filma i ostalih aktivnosti, a pronalazim neke sličnosti i u našim načinima izražavanja.
Pisala sam prije godinu, dvije kako sam upoznala djevojku koja je rođena istog dana, iste godine, istog sata i minute kao ja. Bila je i ona nekad blogerka ovdje, a upoznale smo se jedne večeri sasvim slučajno, i ne znajući da je ova druga blogerka.
A, evo mene, ja baš mislila kako sam posebna. 🙂
Mislite li kako se neki ljudi moraju sresti i kako im je preodređeno da žive u užem radijusu? Zašto ta osoba nije na nekom kraju planete gdje je nikada ne bih srekla? Ili su samo neki ljudi te “sreće” da svoje srodne duše i dvojnike pronalaze baš u blizini? Ili tu nema ni sreće, ni sudbine, jednostavno zavoliš ono što je blizu i vidiš ono što ti je pred očima?
Murder of forever
Kada sam bila darkerica (a to je bilo negdje od 15. godine do 21., 22. možda), mislila sam da ću uvijek ostati takva, i uvrijeđeno bih reagovala na komentare da je to samo prolazna faza, jer, zaboga, to je stil života i šta oni znaju o tome. Danas sam mračna samo iznutra (ha ha ha).
Nekad sam uživala u tuđoj djeci, mogla sam se igrati s njima satima. Sada je to malo drugačije i ne raduje me da nečijem djetetu budem babysitterka kada mi dođe u goste, a da ne pričam koliko me nervira cika i galama tuđe djece. Kada me sestra pitala kako ću sa svojom djecom, rekla sam joj da se uzdam u preodređenu ljubav majke prema djetetu. Inače, ona će da ih čuva.
Klela sam se tako i u neke ljubavi, u neka prijateljstva, načine razmišljanja i izbore, ali me onda prolaznost života, stila i misli podsjeti da ništa nije zauvijek, čak ni moja crna boja po kojoj sam tako dugo bila prepoznatljiva ja.
Ostali su fragmenti ljubavi prema mračnom, ogledani u Lovecraftu i Poeu, crnoj boji i dijelovi ljubavi prema djeci kad mi neko malo, blesavo domišljato ukrade pogled i izmami želju da i ja imam jedno.
P.S. I love you
Svako ko me malo bolje zna, zna i koliki sam zaljubljenik u filmsku muziku. John Williams, James Horner, Danny Elfman, John Powell, a naročito Hans Zimmer (moj omiljeni) su neki od kompozitora filmske muzike koje naročito cijenim i volim.
Ponekad se toliko unesem u tu muziku da bih za svaku situaciju u svom životu imala već unaprijed odabranu kompoziciju.
Soundtrack filma “P.S. I love you” jedan je od rijetkih, ako ne i jedini čija me svaka nota dodirne (ovo baš zvuči patetično) i ako bi moj život imao soundtrack, onda bih voljela da zvuči baš tako. Nije Hans Zimmer, ali jeste John Powell. 🙂