Daughter of Anarchy

Kažu da bijeli šum oponaša zvuk koji beba čuje dok je još u stomaku, pa bebi E. puštamo zvukove usisivača na YT da bi brže zaspala i bolje spavala. Uglavnom pali. Osim kad je histerična od umora ili nečeg drugog.


Večeras mi je dosadilo slušati jedno te isto zujanje i šuštanje, a i ona je bila nešto kenjkava, pa ni omiljeni bend Usisivač Shark 3000 nije pomagao. Onda sam joj pustila soundtrack Sons of Anarchy. Dijete je prvo sa znatiželjom okretalo glavu da dokuči odakle dolazi zvuk, a onda je zaspala. Uz Metallicu, The White Buffalo, The Forest Rangers… My life is complete now! Upalilo je ono puštanje mamine omiljene muzike na stomak.



E, da… vjerovatno će većina mojih narednih postova biti o bebi, meni i nama. I majčinstvu. Jer to je sve što trenutno radim, hah.

Bejbi E.

Bejbi E. spava. Očekivala sam da će probuditi tačno u ponoć kad bi, po dosadašnjem rasporedu, počeo cjelonoćni dernek, ali (kuc, kuc) spava još. Iako, nikad nije kasno da se plače glasno.

Muž ispraća brata na momačkom, a ja se ljutim na sebe što ne spavam kad spava i beba. Spavaće mi se vjerovatno kad se ona probudi…



Bejbi E. ima dvadeset dana. Danas smo prvi put izašle vani, jer joj je mama bila neki izgovor od ljudskog bića, prikovana za krevet. Prestala sam brojati dane i sate, jer zaista nemam pojma koliko sam u ovih 20 dana ukupno sati spavala, ne znam koji je dan, šta se dešava u vanjskom svijetu i imam osjećaj da je prošlo barem 20 mjeseci.

Majčinstvo je divno. Još je divnije kad beba spava sita i suha. Kad imaš vremena otići u WC, jesti, piti ili samo gledati neku seriju. Kakav luksuz!



Prve dvije sedmice, na smjenu, su mi bile mama i svekrva. Imajući u vidu da neću moći sve sama, “rezervisala” sam ih, a zapravo nisam imala pojma koliko loše ću biti. Oporavak mi je trajao (i još traje) znatno sporije od očekivanog, totalno mi se sjebala krvna slika i postala sam anemična. Što bi značilo da sam mogla samo do WC-a i nazad, uz pridržavanje uza zid.



Isplakala sam se tog dana kada je mama otišla kući i mislim da sam joj nakon dugo godina ponavljala koliko je volim i koliko sam joj zahvalna. Ne znam šta sam zamišljala kad sam na umu imala dane poslije poroda, ali nisam to zamišljala baš ovako. Nisam mislila da ću totalno ovisiti o nekome prve dvije sedmice, da neću moći svoje dijete uzeti u naručje… i da će do mene doprijeti, na neki drugi način, veličina majčine ljubavi. Ne kroz mene i moje dijete, nego kroz moju majku i mene. Nevjerovatna je njena snaga, volja i ljubav.



Prijateljica me pitala volim li ja svoje dijete. Je li ljubav kad ti je to biće sad gotovo jedina misao u glavi, čak i kad misliš da ludiš od nedostatka sna? Je li ljubav trčati ispuniti svaku njenu, jednostavnu, primarnu želju za hranom, toplinom, blizinom i ljubavlju? Je li ljubav gledati je očarano i nemati želju raditi bilo šta drugo (osim spavati ponekad)?

Nije me pri njenom rođenju zapljusnuo val neopisive ljubavi, više sam plakala od nekog olakšanja što je konačno sve gotovo i od sreće što je tu. Ali iz dana u dan tonem sve dublje u more ljubavi prema tom malome biću, tom malome ja i malome on, što je nastalo od nas i pitam se zar je ona bila u meni?



Bejbi E. se budi… 🙂