Djevojka u mojim ustima

Moji snovi
sitni pod nesanicom
čekaju dan 
da otkuca sate,
da opet, ispočetka 
gube smisao 
pod beskrajem noći

Moja krv 
bruji jednoglasno,
izgara od čekanja
da se raspe
po rubovima crnice,
da me doručkuju crvi
kao nagomilanu laž
ništavnu u smrti

Moja duša
jednobojna od promišljanja,
lomi zore na tvrdoj stazi;
stišće se u meni
dugo i teško,
htjela bi nešto, 
a nespretno šuti

Moj dan
se opet događa,
uskovitlan od čekanja
gledam ga kako se rađa
kao dječiji plač,
da otkuca sate
da gubim san
prerušen u misao

18. 1. 2014.

Opet situacija koja prijeti da eskalira kao u maju 2014. Mama mi jutros kaze da sinoc nisu spavali, da je voda probila neku cestu u naselju i da su ljudi cijelu noc na nogama bili. I evo tako u naseljima sirom BiH. Bas se neka nervoza opet zabetonirala u stomaku.

A prognoza nimalo obecavajuca sve do 6. aprila.

Pita Undine koja nam je u zivotu pozadinska pjesma, pa se zamislih o svim tim “pozadinskim” utjecajima na mene, o pjesmama narocito i kako, od malena, prolazim kroz sinesteziju, gdje je muzika najcesce stimulirala i sva druga moja osjetila. Muzika i film, mozda.

Imala sam nekih 9-10 godina kada sam prvi put dobila na video kaseti “Kralja lavova”, sinhronizovano na njemacki. Pojma nisam imala sta pricaju, ali sam sve pjesme naucila napamet i svaki put plakala kada Mufasa umre. Muzika je tome uveliko doprinosila, jer iako nisam razumjela sta govore, vidjela sam i osjecala. Taj me film uvlacio u sebe svim svojim segmentima i ostao mi je najdrazi animirani film svih vremena.
Dugo godina kasnije saznala sam da je kompozitor, jedan i jedini, Hans Zimmer. Sto bi reklo da srce nadje ono sto trazi i prije nego sazna sta je to sto mu treba.

Otprilike nekako u tim djecijim godinama krece moja ljubav prema filmskoj muzici koja mi je budila sva cula. Malo koji film sam odgledala, a da kasnije nisam pretrazivala soundtracks tog filma ili serije. Sto bi rekla Ironicna, jedna konstanta u mom zivotu.

Sklona sam i da vezem ljude i mjesta s pjesmama koje sam cula od odredjenih ljudi ili na odredjenim mjestima, pa ce me tako Hans Zimmer u Gladijatoru uvijek podsjecati na muza:

Jack Savoretti na jednog slatkog cickavog:

HIM na mladost i odrastanje:

Incubus na jednu glupavu i iscrpljujucu vezu u mom zivotu:

The National na najbolju prijateljicu i koncert u Zagrebu, always and foreva:

Neno Belan i Daleka Obala na Tramvaja:

Rudimental na festival u Puli i jednog Antu:

Foster the people i Pumped up kicks na jednu od ludjih noci u mom zivotu:

I volim sve to kako jest. Tako da soundtrack mog zivota sigurno nije samo jedna pjesma.