Djevojka u mojim ustima

Ljuta ja nešto kofol na ovo svoje mlađe dijete, provokatorica mala, zna u žicu pogoditi ko velika. Rekoh: ostavi to (nešto), prebiću te ko mačku! Kaže ona meni: hahah, mačku? Pa opet u smijeh: mačku? Mačke se ne prebijaju! I šta ću, odvalim joj se smijati. Gledam neki dan neke stare snimke, ista je bila i kad je imala dvije godine. Rođena zafrkantica.Ispadne ovako da nekad nemam šta reći za svoju E, ali to dijete je knjiški primjer uzornog djeteta, borca za pravdu, lavica prava, puna ljubavi i želje da sija i dokazuje se, što me ponekad boli jer mislim […]

Ovo je trenutno parfem mog života. To je to, otkrila sam svoj miris. Želim ovako da mirišem do kraja života ili barem dok ne pomirišem nešto bolje. Sama sebi mirišem na čisto, na oprano, na svježe.

Ne razumijem ljudsku sklonost da se tragedije romantiziraju. Štaviše, zgražavam se nad svim onim tekstovima napisanim u poetičnoj formi, reelovima s tužnjikavim pjesama uz te tekstove, koje ljudi pišu, imam osjećaj, sve samo radi pokojeg lajka. Ne moramo sve opisati iz svog ugla, ne mora se sve “opjevati”, ne mora se uvijek upirati prstom i tražiti krivac iza tastature, to nikome ne pomaže. Meni u tome nema nikakvog dostojanstva. A bolje da ne počinjem o Srebrenici i zamrznutom gradu u ljeto… Nije se ništa zamrznulo, ljudi su mučki ubijeni. I svi smo svjesni da nam svima svaki dan može biti […]