Djevojka u mojim ustima

Zahvaljujući divnoj učiteljici Zuhri i nastavnici Jeleni u osnovnoj školi, te profesorici Medini u gimnaziji, razvila se moja ljubav prema jeziku i čitanju. Sve sam lektire (dobro, lažem, većinu lektira) redovno čitala i vazda sam bila redovan član školskih biblioteka. Još uvijek se sjećam odgovaranja prve lektire Sofoklove "Antigone", Kafkinog "Procesa", Stankovićeve "Nečiste krvi", Gogoljevog "Šinjela". Jedno vrijeme sam imala nadimak Šinjel. Kad sam krenula na fakultet nisam više nalazila vremena za čitanje kao ranije. Ili je fakultet bio samo izgovor, ne znam. Knjige sam i dalje kupovala. Knjigu "Patuljak vam priča" od Ahmeta Hromadžića sam, kao dijete, pročitala nebrojeno […]

Mislim da ljudima najčešće komplimente dodjeljuje rodbina. Znate ono, dođeš kod amidže, tetke, ovog, onog, a oni te uzmu grliti, štipkati, hvaliti, a tebi smooooor i samo se glupavo smješkaš jer je više bez veze da govoriš hvala. Ili kad ti mati uzme govorit’ da si lijep/a. 😀 (Odmah sam zamislila mamin blagonakloni izraz lica, kako gleda u mene tužnjikavo, materinski zaljubljeno, ko da bi me sad u njedra stavila. Draga moja mamana. :D) Helem, nejse, jednom sam spomenula kako se ja i ne znam nositi sa komplimentima. Uvijek nekako mislim da samo Hvala nije dovoljno i da sam upravo […]

Zamolila me sestra da je probudim u 20h. Ja: N., hajde, ustani, osam je sati. Ona: (žmirka i razgleda oko sebe) Hm…? Ja: Rekla si da te probudim u osam, sad je osam. Ona: Navečer? Ja: Haha, jest. Ona: Koji je danas dan? Ja: (kroz smijeh) Pa subota. Trebaju ti doći drugarice da se spremate za izlazak. Ona: (udara se po čelu) Oooooj!