Prije nekih mjesec dana, a mozda ima i vise, u busu, na putu za posao, primjetih da je covjek izasao, a da mu je ostao ruksak. Autobus vec krenuo, nisam mogla izaci za njih i odnesem ruksak kod vozaca i kazem sta je bilo.
Jutros vidim tog istog covjeka (roker neki, pa mi je bio upadljiv) sa onim istim ruksakom kojeg je zaboravio. I bas mi nesto bi drago. ☺️
poor things
Dugo sam cekala film Poor things da bude dostupan na komercijalnim streaming servisima i sinoc sam ga odgledala. Nije razocarao, naprotiv, jasno mi je zasto je Emma Stone dobila Oscara za najbolju ulogu u tom filmu. Stvarno je odlicna.
Film govori o ljudskoj prirodi, (seksualnom) samootkrivanju, o tome sta bismo bili da nemamo srama, odnosno kakva bi bila zena da nema srama i proslosti i kakvi bismo bili da nas drustvo konstatno ne pokusava cenzurisati svojim normama. Traje dva i po sata i dugo nisam pogledala neki film tako, u jednom dahu, narocito van kina, a da mi ne dosadi i da ne zijevam.
Ako volite malo nekonvencionalne, provokativne filmove, onda je Poor things preporuka za vas.
ko ne bi volio ponedjeljak?
Jako su mi stresna jutra kad je starija kcerka prva smjena u skoli, a poklopi se tako da ih ja vodim pjesice. Iako je skola bas blizu, ma nema 500 m, s ovom malom, koja ide u vrtic, to su posebne pripreme, fizicke i psihicke. Doduse, obje je ujutro patnja probuditi, narocito jer moraju ustati malo ranije nego kada se ide u drugu smjenu, ali to prenemaganje i “jos samo 5 minuta” i kod njih i kod muza mene ce kostati zivaca. Ili ce oni zbog toga zaplatiti. Jer ja sam tip koji je na nogama s prvim alarmom, bez ikakvih problema, zazvoni, ja ustanem i za poslom. To valjanje po krevetu i tih 5 minuta, za kojih se realno niko dodatno ne naspava, meni nikako ne ide u glavu i bas me zivcira. A dade mi se tako da su sve troje isti.
Kad konacno ustanu onda je to dodatno valjanje po kaucu u dnevnoj sobi, pa ponavljanje jedno 16x da se idu prati zubi, oblaciti, pa da se peru zubi i oblaci i tako sve dok ne vrisnem ranom zorom i pritisak mi ne skoci i neko, ponekad, i ne oplace. A kad ti dan tako pocne, a pocinje cesto, onda obecava da ce biti leptirici, sunce i cvjetici sve do kraja dana, kad se susrecem sa slicnim prenemaganjem pred polazak u krevet.
Kad konacno uspijemo izaci iz kuce, onda se mala bandita vuce ko puz jer “ona ima male noge i ne moze brzo da hoda”. Njene rijeci. Naravno, te noge nikad nisu male kad je nesto njoj po volji. Pa ja nosim i zurim, jer imam hronicni strah (poremecaj) od kasnjenja koji sam, ocito, prenijela i na stariju, pa i ona jadna zuri sa mnom. Nije mi to drago, ali je jace od mene.
Jedno od tih jutara bilo je i jutros. Konacno dodjem kuci, odoh popiti kafu u miru prije posla, kad zove muz da idem u garazu ugasiti svjetla na autu, ostala mu upaljena sinoc, neko mu javio.
Ne znam koji me djavo natjera da ponesem telefon, sta ce mi telefon na -3 gdje nema signala, valjda mahinalno, jer mi je srastao za ruku. I tako u povratku, izlazim iz lifta, a onaj telefon krenu iz ruke i gledam ga, u usporenom snimku, kako ce upasti u onu rupu izmedju lifta i sprata. Sutnem ga nogom prema hodniku, a on onako fino tresnu, odzovni citav sprat. Nije se razbio vidno nigdje, ali se ocito dobro stresao jer mi ekran vise ne radi. Sve cujem, dolaze poruke, ali ne vidim nista.
I tako… malo adrenalina za dobar pocetak sedmice i malo (vise) novca iz dzepa za kraj mjeseca. A da su samo svi ustali na vrijeme i da je neko ugasio svjetlo na autu…
Ostala bih jednako smotana.