Smatram da s pravom imam, gotovo, konstantan osjećaj neprijatnosti kada čujem da mi neko hoda iza leđa. Posebno ako je to muškarac. Još ako (po mojoj slobodnoj procjeni) podsjeća na nekog pervu, imam svako pravo da paničim. A zašto?
Pa zato što mi se baš često dešavaju situacije gdje mi neki perverznjaci, slobodnjaci, frikovi i još neke kategorije prilaze, gledaju me dugo, posmatraju me dok hodaju pored mene, okreću se, ubrzavaju kad ja ubrzavam, unose mi se u facu…
Možda sam već spominjala jedan od posljednih takvih bliskih susreta creepy vrste, gdje sam primjetila da me lik posmatra u tramvaju, baš onako upadljivo, onda izlazi na stanici na kojoj sam i ja, ide mi iza leđa, ja ubrzam, on ubrza, ja usporim, on uspori, da bi me, kada smo bili malo odmaknuti od gužve, presreo, stao ispred mene i tražio da se upoznamo. Onako sve unoseći mi se u lice i ugrožavajući mi lični prostor. Da ne pričam da je dovoljno stariji od mene da mi je već neprivlačan samo zbog te činjenice, a na stranu sve druge njegove fizičke karakteristike i sam taj način prilaska (upada).
Danas idem kući i koračam neobično sporo za mene (inače hodam ko da me neko goni), tipkam poruku, i tako usporena vidim svojim razvijenim perifernim vidom kako neko dolazi sa moje lijeve strane, usporava i počinje da hoda uporedo sa mnom. Dignem glavu, kontam možda je neki poznanik, poznanica, jer imam slušalice u ušima, pa možda nešto govori, kad ono neki totalno nepoznat lik, spustio glavu onako kao da hoće da me pogleda odozdo u lice i ima neki jezivi osmijeh na licu. Samo sam ga hladno pogledala i prešla cestu. On se iste sekunde na peti okrenuo i otišao u suprotnom smjeru.
Ovakve stvari mi se dešavaju češće nego što je to normalno. Strah me je i mrzim, mrzim hodati sama noću i ulicama i predjelima grada koje inače ne poznajem dobro. Sva sam se stresla.
And I see fire, hollowing souls, I see fire, blood in the breeze…
Zimski je period i već je noć, mada možda ne toliko kasno, ali je hladno i pada snijeg. Idem vijugavim putem, okruženim šumom sa svih strana, koja se zlokobno spušta na tu usku stazu. Čini se da joj nema kraja, da će zauvijek tako ići u tamu i da snijeg nikada neće prestati da pada. Nikada neće svanuti.
Krijem se iza tatinih beskonačnih nogu. Tako je visok, glava mu je, u snijegom zavejanoj, noći i osjećam se manje izgubljeno dok se stišćem između njega i mame.
Dugo očekivana svjetla trepere kroz promrzle grane, a u kući s lijeve strane je toplo i tužno. Jedan krevet je prazan, uredno zategnut. Mjesto novonastaloj sreći zbog ponovnog okupljanja zauzima prvobitna tuga i tišina. On, zbog kojeg smo krenuli na put, više nije s nama.
U uskoj ulici sa zlokobnim šumama, u kojima zimsko zavijanje vukova ljeti mijenja cvrkut ptica, provela sam naredne dvije godine.
Kuće se gotovo dodiruju krovovima preko puta. Auta se sklanjaju sa strane kada se mimoilaze. Ipak je jednog dječaka, na pragu djetinjstva, ubio nemarni vozač. U ulici u kojoj se pješaci sudaraju.
Ulica kao da vodi do novog beskraja, šuma i žubora rijeka, i sunca koje već u rano podne bježi iza šiljastih vrhova zimzelenog gorja. Vodi do sve rjeđe raspoređenih kuća, čiji se vrhovi više ne dodiruju, nego kao posvađani stoje okrenuti šumama, uvučeni u tamno zelenilo čije ljeto prestaje tamo gdje počinje zima koja me tu dovela.
:(
Vrijeme je takvo da imam osjećaj da nikad više neće sunce usjati i da nigdje na svijetu ne sija i ne grije i da nikad neće. A onda vidim kako prijateljica sunča gola ramena u Istanbulu, pa i mene obasja nada, jer ako se prepustim tjeskobi i nervozi koja u meni zbog ovog sivila kuha, kao kod nekog okorjelog meteoropate, napraviću haUs*.
Znate one ljude koji nešto pogrešno izgovaraju i to tako opušteno kao da je to najispravnija stvar na svijetu? Ja sam znala jednu djevojku koja je za haos govorila haus. I iako je čula mene kako neofirno pokušavam da je ispravim, govoreći haos kada i sama nešto spomenem, nikad se nije ispravila. Možda misli da ja ne znam šta je ispravno.
Imala sam i jednu koja je govorila njihA, pa kad smo pred asistentom skupa branile rad, a on je uporno ispravljao, ponavljajući NJIH, kad god bi ona rekla njihA, nikad nije naučila da to ispravi. Da mi nije crno, tačno bih pitala te osobe, kada čitaju, je l’ njima pred očima titra riječ u obliku u kojem je oni izgovaraju? Ako čitaju…