O, kakav mjesec…

Obično imam o čemu pričati bilo kad i sa bilo kime. Ne volim neugodne tišine, ne volim tišine, pa ih vješto ubijam. Najčešće imam odgovor na sve, opširan i dug. Znam da mogu sa svima samo ako želim da se potrudim. Rijetki su trenuci kad razgovaram s tvrdoglavijim od sebe i kad nakon iscrpnih objašnjenja više nemam šta reći. A to je, onako, baš poražavajuće.

Čovjek u životu ima dvije ljubavi. Jedna mu kuha, a druga mu je sudbina.

Uspavljujuće dosadan osjećaj imam u tim danima kad se ionako ništa ne dešava. Kao da ležim na nekom krevetu koji mi crpi svu moju energiju, po cijele dane sam malaksala i spora. Nisam neraspoložena, samo mi je motorika svedena na minimum. Fali zraka, fali svjetla, fali ljudi i radim samo ono što moram. A skoro da ne moram ništa. Skinula sam diskografiju Plavog orkestra i zamišljam da sam klinka 80tih kad je Loša palio i žario. Nostalgično, s nogama dignutim na zid uz krevet, uz težak i suh zrak, s punđom na glavi i u suknji koju ne bih nosila […]