Ljuta da budem
Neki ljudi kad se naljute i puste avaz tako ljuti, nema ti druge nego samo bježati pred njima. Takvima je dovoljno da te pogledaju i sve ti bude jasno. Npr. kao Red Forman ili moj tata.
Ima ona druga kategorija ljudi koji ne siju strah taman da viču iz petnih žila. Ljudi ih gledaju šutke i možda se krišom smješkaju. Ili misle da su isfrustirani kreteni i kučke. Kao ja. Ne znam da sam ikad ikog prepala kad sam zagalamila. Biću baš pravi strah i trepet svojoj djeci.
Dođem tako u situacije kada se moram svađati s nekim i biti opasna, a ne znam. Npr. usljed očajne situacije na poslu, trebala bih izvući sve ono najgore iz sebe da se nagovorim šefu. Ali, osim toga što nisam baš stručnjak u tome, biće da nisam dovoljno bezobrazna i glasna, jer me berozbrazniji i glasniji redovno nadjačaju. Kuha to u meni, ja sam ljuta, ali nikako da to usmjerim na prave ljude.
Treba mi neki channeling your anger into power kurs…
‘Načiii…
Ne možeš ponedjeljkom ući na Fejsbljuc, a da ti neko ne spojla i ne ukaki Game of Thrones. A ja se baš ono trudim da ne ulazim tako često. Mislim, i ne trudim se, ne ulazim, al’ eto, čim uđem, dočeka me neki pametnjaković da nešto brže-bolje komentariše. Ili oni glupi Ameri, hajd što spojlaju u tekstu koji objave, nego ono u naslovu opiše čitavu seriju, dešavanja i boju krvi koja je u toj epizodi frcala.
Nek se samo nađe neko pametan pa mi kaže: E, pa nemoj ulaziti, bla, bla kenj.
Joooj, samo čekam priliku da ja nekome uspojlam nešto VELIKO. Bilo kome, bilo šta. I want blood!