Djevojka u mojim ustima

First and foremost, popravili su mi laptop. Zaboravila sam tipkati na tastaturi.

Oko ovog tornja gdje zivim pusu orkanski vjetrovi skoro svaki dan. Mislim, bez pretjerivanja, uvijek puse NEKAKAV vjetar, i bez izuzetka je vjetrovito svuda oko zgrade, tokom cijele godine. Puse odozgo, sa strane, odozdo… Ljeti to zna biti super, volim vjetrove. Zimi to zna biti borba za goli zivot. Ne mozes zrak da udahnes.

Danima kada je vrijeme ovakvo sugavo, znaci kisovito i vjetrovito, kada kisobran jednostavno ne vrijedi nositi jer se ne moze, iz stana izadjem ovakva:

Dok dodjem do stanice izgledam ovako:

Dodajmo na to lose raspolozenje uzrokovano tim vremenskim (ne)prilikama, budem takva da je bolje ne sresti me. Narocito onima kojima kisobran i kosa stoje nedirnuti. Vjestice.

Evo, sad moze i YT. <3

Idu mi u susret dva lika, od kojih je jedan visok preko dva metra, sigurno. Pa ne mozes da ga ne vidis. Iako sam imala suncane naocale valjda je vidio da sam ga pogledala, pa me zaustavi da mi kaze da su misionari i da pozivaju na bogosluzenje. Rekoh moze li poslije iftara, i post je u sluzbi Boga.

Dobro, nisam bila bas bezobraznica mala, ali dadoh mu do znanja da sluzimo istom Bogu samo pod drugim imenom.

Nesto mi ga bilo i zao sto nije uspio u svojoj misiji sa mnom.
Kao sto mi bude zao djevojke u DM-u kad odbijem kupiti promo sampon (plus jedan gratis) jer ne koristim te proizvode.
Ili kad mi bude zao ako nekad ne uzmem letak koji mi pruze na ulici.
Ili prosjaka ako nemam sitno da dam.

Svi su oni u nekoj svojoj misiji, poslu, izasli da obave zadatak, a ja, people pleaser, nasla da ih odbijam. Pa jos razmisljam o tome.