Djevojka u mojim ustima

Kaže mi prijateljica, dok sam joj prilazila da se nađemo na kafi, kako me gledala iz daljine i misli kako sam nafurana, odnosno tako izgledam. Nije baš prvi put da mi kažu da se nešto, kao, šepurim. Pa žena i treba tako da hoda.

Zapravo, samo sam neki dan kupila nove sandale na petu, a one udobne, po vazdan mogu landrati u njima, pa mi baš drže tijelo nekako uspravnim, a kukići sami lijevo-desno…

Autobusku stanicu u Zenici je izuzetno teško dobiti na telefon. Možda zapravo i nemoguće, nisam saznala, jer sam odustala nakon što sam na dva broja uputila više od 22 poziva. Na prvi broj mi se neko javio nakon 11 poziva i proslijedio me na drugi, na kojem se niko nije javio ni nakon 11 poziva.
Slična je situacija i sa autobuskom stanicom u Tešnju. Ako ti nešto treba, počni zvati jučer.



Teško mi je povjerovati da su im info linije toliko prebukirane da se pozivi doslovno smjenjuju jedan za drugim; ta nismo u Hong Kongu. Isto mi je teško povjerovati da u tom slučaju imaju samo jedan broj za informacije. Što me dovodi do zaključka da su ažurni zaposlenici JKP “Zenicatrans” (a i u Tešnju) ažurni samo u “sjedenju na telefonu” s nekom komšinicom, mamom, tetkom, strinom… što me baš onako is*ižđuje. Pa jebemu trunje, da mi život ovisi o tom pozivu, sad bih bila na izdisaju. Ko kad ti Hitna kaže kako nemaju dostupnih vozila. Za HITNE slučajeve.



Da Bog da im posao na nos izlazio i guzica im se za stolicu zalijepila!