Djevojka u mojim ustima

Desio se presedan, maloprije. Sjedim s djecom na klupi, odmaraju od romobilanja, kad ide neka bakica, zastane kod nas i veli: “Blago Vama, sto su Vam lijepe djevojcice.”
Ja se zahvaljujem, a ona ce: “Moja kcerka ima samo sinove, a ja bih bas voljela djevojcice.” Rekoh, nek su oni Vama zivi i zdravi, sta ces drugo reci, ali me zatekla dobrano.
Ovo je prvi put u zivotu da me neko nije pitao kad cu radjati sinove ili da me sazalijeva sto nemam barem jednog sina. Obicno ja u tim situacijama ljudima kazem da sam ja bas htjela dvije curice i da me Bog pogledao (kao sto i jeste), ali sad me onako fino doceka, eto toliko da sam post o tome napisala. Nisu svima zenska djeca produzetak vjesticijeg klana.

Mada nemam nista protiv vjestica, naprotiv.

Moji roditelji imaju kamene, mramorne stepenice koje vode na sprat u kuci i, kako je i logicno, prilicno su opasne i klizave. Otkako su ih instalirali ja im govorim da stave neke staze, najvise zbog sigurnosti, a i da ne moras obuvati futrovane cizme kada se zimi penje na sprat. Ko led su. Nisu nikad stavili te staze. Vjerovatno ce to uraditi kad se jedno od njih tu polomi.
Ali, eto, imaju unucad kojima nema nista draze nego trcati uz stepenice, sto je meni bas smor jer ne mozes ih pustiti bez nadzora. Tako da dosta vremena kod roditelja provedem u hodniku, pazeci na djecu koja se penju i silaze fatalnim stepenicama.

I kako to obicno biva, niz te stepenice ce da sleti onaj ko na njih najvise upozorava. Ja. Ima tome skoro i godina dana, sad.
Sto je nasmjesnije, to se desilo na zadnje tri, stala sam na djeciju jaknu, jer uvijek neko ostavlja nesto u dnu stepenica – jakne, igracke, obucu…
Okliznula se i pala na dupe i sletila na plocice u dnu stepenica, a docekala sam se srednjim prstom lijeve ruke koji se skroz savio nazad. Toliko je zaboljelo da su mi suze same krenule, a prst je momentalno otekao kao kifla. Medjutim, ubijedise me da nisam slomila jer mogla sam ipak da ga savijem, iako veoma ograniceno. A ja opet, ponekad, ovako ogranicena u razmisljanju, poslusam i pustim to. Malo je promijenio par boja, bolio jedno dva-tri mjeseca, znate ono svi klasicni znakovi slomljene kosti. I zaraslo. Bila bi fora da sam nosila neki fiksator na srednjem prstu.
Prst je sada ponovo skroz funkcionalan, ali na zglobu prsta kao da je ostalo neko zadebljanje, primjetim to jer ne mogu da nosim na njemu prstenje koje sam nosila prije.

Tako da sam mogu reci da sam (mozda) i ja lomila kosti, jer ovo je bilo prvi put. Iako je ovo moj treci put u zivotu da letim niz stepenice.
Moji jos uvijek nisu stavili staze na te stepenice.

It's The National kind of day.